Deset najboljih filmova prikazanih 2006. u banjolučkim bioskopima
05.01.2007.
U najavama za dešavanja u gradu, navikli ste da svake srijede objavljujemo novi repertoar Banjalučkih bioskopa, međutim ne i na pretjerano puno
recenzija kako bi vam predstavili i poneka ostvarenja. Ipak, tu i tamo smo uspjeli nešto pronaći. Tako je bilo i ovaj put, copy and paste i članak je
tu.
O Deset najboljih filmova prikazanih 2006. u banjolučkim bioskopima piše: Dane KOMLjEN, Glas Srpske
10. Perfektni zločin (El crimen ferpecto), Aleks de la Iglesija
U uvodnom kadru kamera lagano prelazi preko raznih stvari, statusnih simbola - atributa koji su pridodati još neviđenom, ali svakako herojskom
muškarcu. U toj vožnji naiđe i na tijelo jedne žene koje i ne liči na tijelo - površina je sjajna, plastična, kao kod lutke. De la Iglesija udara u
sredinu na samom početku - ovo je svijet u kome se tijela pretvaraju u stvari, a ne obrnuto.
9. Štimer (Nastroushchik), Kira Muratova
"Štimer", premijera Muratove u Banjoj Luci, ne predstavlja je u najboljem svjetlu, ali ipak pokazuje dovoljno njenih vrlina da je zavolite na prvi
pogled. Muratova uništava žanr koji je odabrala (komediju) iznutra. Spolja sve izgleda u redu. S druge strane - pohlepa, iskorišćavanje, fragmentarna
naracija i njeni tokovi koji se isprepliće, kompleksna mizanscena i užas zemlje nakon komunizma. Dosljedan haos.
8. Borat: kulturno uzdizanje u Americi radi pravljenja koristi slavnoj naciji Kazahstana (Borat: Cultural Learnings of America for Make
benefith Glorious Nation of Kazakhstan), Leri Čarls
Ako mislite da je scena u kojoj Borat uništava konfederacijske antikvitete slučajna - nije. Kao ni ostatak ovog filma. Ipak, ne zavaravajmo se. SAD. u
"Boratu" mogu biti posmatrane kao fiktivna slika gotovo svake države na ovoj planeti. Smijeh često prisjedne.
7. Mrtva nevjesta (Corpse Bride), Tim Barton i Majk Džonson
Nakon dva svoja najslabija filma ("Planeta majmuna", "Velika riba"), Barton se sa prošlogodišnjim "Čarlijem i fabrikom čokolade", a onda i
"Mrtvom nevjestom" vratio na put koji je napustio prije nešto manje od deset godina. Čini se da su mu bila potrebna dva "dječija" filma za to. Tu
je sve - i atmosfera i stil i mitologija. Gotika za najmlađe? Razmislite još malo.
6. Poroci Majamija (Miami Vice), Majkl Men
"Poroci Majamija" su možda manje sjajan dio Menove karijere, ali su jedan od najboljih trenutaka godine. Na stranu pripovjedačka tumbanja, on
podstiče eksploziju oblika, boja i odnosa i uspijeva da gomilu vizuelnih klišea - na primjer zalazak nad pučinom - pretvori u slike koje zaista
gledamo prvi put. Ljudi, oblakoderi i okean - Men od akcionog dekora pravi poeziju.
5. Kraljevi i kraljica (Rois et Reine), Arno Deplešan
Deplešan predstavlja kariku koja vuče uvijek bolju prošlost (u ovom slučaju prošlost francuskog novog talasa) sa blijedom sadašnjosti. Na pamet pada
Fransoa Trifo sa maksimom (koju Deplešan citira): četiri ideje u minutu. Broj ideja koje Deplešan zavrti i onda napusti je možda čak i veći nego
četiri po minutu, ali zato njegov film i djeluje kao vožnja koja ostavlja bez daha, ali i vježbanje u strpljivosti i pronicljivosti. Važne informacije
biće pružene tek nakon trećine filma, atmosfere se mijenjaju kao na pokretnoj traci, a reference na druge filmove, tekstove i predmete iskrsavaju
svakog drugog trenutka. Nakon dva i po sata pripovjedačkog tur d'forsa, Deplešan završava riječima: "krug patnje je prekinut". Srećan kraj su
zaslužili kako likovi, tako i publika.
4. Otesanko (Otesanek), Jan Švankmajer
"Otesanko" je manje animiran, a više igran od prethodnih filmova Jana Švankmajera, ali to nije bila nikakva prepreka da bude jednako uzbudljiv,
bizaran i hrabar kao "Zavjerenici zadovoljstva" ili "Alisa". Upravo je taj manjak animacije ono što savršeno odgovara filmu u kome je centralna
želja da se nepokretni predmeti pokrenu. Žudnja za nemogućim, kombinovana sa majčinstvom, daje sliku roditeljstva jednaku onoj Dejvida Linča u "Glavi
za brisanje". Djeca su, Švankmajer poručuje, predmeti nepromišljenog stvaranja.
3. Houlov pokretni dvorac (hauru no ugoku shiro), Hijao Mijazaki
Slika kuće koja se kreće kroz prostor i vrijeme pružila je Mijazakiju savršeno platno da na njemu projektuje neke od svojih strašnijih i žudnijih
fantazija. Rezultat je jedan od najboljih filmova u njegovoj karijeri. To nešto znači.
2. Dijete (L'Enfant), Žan-Pjer i Lik Darden
Braća Darden odbijaju da otkriju bilo kakvu psihološku motivaciju iza čina Bruna koji je prodao svoje dijete ili da tome pripišu moralnu odrednicu.
Antipsihološki, antinarativni, "Dijete" je film koji pokušava da razumije svoje likove, a onda i ljude. Razumijevanje ne podnosi preuranjene
zaključke i zato će kameri braće Darden biti potrebna dužina čitavog jednog filma da se približi licu glavnog lika. Dotad je publika mogla da stvori
svoje mišljenje o Brunu i njegovim postupcima i da zastane pred pokajanjem i iskupljenjem koje on na kraju doživljava. U svijetu koji je ličio na
mjesto koje nikada nije poznavalo duše, jedna duša uspjela je naći spas. Uvjeriti nekoga u tako nešto, najviše je što su braća Dardenom "Djetetom"
uspjeli da postignu.
1. Istorija nasilja (History of Violence), Dejvid Kronenberg
Od prvog kadra na tragu apsurda i praznine njegovog prethodnog filma ("Pauk"), preko hičkokovskog trilera o "pogrešnom čovjeku", do završnog
segmenta tjelesnog horora, Kronenberg u "Istoriji nasilja" uspijeva da promijeni tri stila i osmisli tri jezika. To je u vezi sa njegovom
preokupacijom - tijelima, promjenljivim, te stoga lomljivim i ranjivim. Istorija iz naslova možda upućuje na hladnoću i distanciranost, ali nasilje je
to koje je hladno i mehaničko. Kronenberg oduzima nasilju glamur, ali daje opipljivost i kontekst. Nakon cijele "Istorije", jedna porodica se
okuplja i započinje mirnu večeru. "Nasilje", kako to lijepo kaže naslov jednog od prvih Kronenbergovih filmova, dolazi iznutra.
