03.01.2007.
Nije mudro pisati zbrda-zdola, skakati sa teme na temu, ali vrijeme, ljudi i događaji takođe to čine. Kažu da život piše romane, pa se onda
radije prepustimo životu negdašnjem banjolučkom... A što se mudrosti tiče, da ona raste na drvetu, ja bih bio - grm!
Piše: Zoran Simić SIMARA, Glas Srpske
U VRIJEME Drugog rata, u Banju Luku su stizali razni ljudi. Dolazili sa svih strana, iz svih krajeva. Baš kao i sad. Niko ih nije poznavao. I pošto su
mnogi Srbi i Jevreji protjerani, oni su ulazili u njihove kuće, osvajali njihova imanja i stanove. A nama je sve ovo poznato...
Elem, ko okasni u Banju Luku, tada, ne imade više kud. Slegli se ljudi iz Petrovca, Majdana, Bočca, Krupe i Mrkonjića, nema više praznih ni kuća ni
stanova... Zima dolazi. Vlast utrpava gdje koga stigne, gdje bar sobičak može da se uzapti.
Kod Šmitovih, na Laušu, ubaciše jednog policajca i njegovu mladu ženu, po Borinom sjećanju, imenom Arifu (muževo ime je zaboravio, pa se po ovome može
suditi kakav je Boriša bonvivan).
Čisto mu, veli, drago što su je kod njih ubacili. Onaj policajac nikad kod kuće, nekad i po noći na dužnosti, a Arifa lijepa ko lutka, mlada i sama.
Kaže: došli iz Prozora. Samo što su se uzeli.
Šmitovima ovo odgovaralo, lakše su prolazili... Arifu i njenog čovjeka stavili na kućnu listu, pa prilijepili na vrata. Pored imena - policajac! Kad
noćne patrole kontrolišu, ne lupaju na vrata, zaobilaze... Noću svi vrata zaključavaju, a Arifa izgubila ključeve od svoje sobe, ništa se ne plaši. A
lijepa ko lutka.
Tiho Šmit, u to vrijeme već zamomčen delija, bacio priču kako mu tijesno da spava sa ostalima u sobi, pa namjesti krevet u ostavi, tamo će, kaže bolje
učiti. A Arifa, mlada i lijepa ko lutka, a nema ključeve...
Kasnije Tiho zbriše u partizane. Onda svi Šmitovi moraše "šuma mati, brda se vati"... Osta Arifa sama, sa mužem policajcem... Kad se Šmitovi napokon
vratiše, nije bilo Arife i njenog policajca. Kuća prazna. I Arifina soba prazna. Krevet namješten...
Tiho ostao u partizanima, pa sve do Prozora jurcali ustaše. Ganja ih Tiho po Makljenu, a stalno misli kako da siđe u Prozor. Pala mu Arifa na pamet,
čemerniku...
Prozor je pao! Našao Tiho Arifu u Prozoru. Njoj drago, obveselila se, ne može vjerovati. Nema policajca, poginuo. Tihi krivo što već sutradan mora
dalje... Osta Arifa lijepa ko lutka, sama u Prozoru.
Nikola zvani Fanđo
Bio na Laušu jedan Nikola. Taj Nikola je volio brzinu. Sve je radio brzo ili na brzinu. Brzo je kola vozio, brzo se kretao, u gostionicu brzo ulazio,
iz nje još brže izlazio, brzo je piće poručivao, a još brže ga ispijao. Brzo je svima, na brzu brzinu piće pozivao, sa svima se na brzinu rukovao i
leteći iz gostionice odlazio. Od te brzine ni plaćati nije uvijek stizao.
Zato su ga Fanđom prozvali. A Fanđo uvijek uredno začešljan, glatko obrijan i, uopšte, uglađen bio.
Na posao je svaki dan, žureći se, brzo odlazio, a sa posla još se žurnije i brže vraćao. San mu bila Francuska. Brzo je tamo stigao, "francusku
školu" na brzaka svladao. Maneken tamo na brzinu postao. Brzo se modnom pistom kretao, a ekspresno iz Francuske vratio. Kad se, za vrijeme onog rata,
na nekoj slavi njegov komandir napio, Fanđo mu je svojom urođenom brzinom u pomoć priskočio. Na brzinu ga na svoja leđa naprtio, pa sve do komande
čete donio.
- Brz si, dobri moj Nikola, dobar si u svemu, samo ti ne valja što piješ - promuca komandir kad ga je Fanđo na ležaj spuštao.
Tako, na brzinu, jednog dana, nestade Brzog Nikole. Svima na Laušu neobično bez njegove brzine. Niko nije ni danas tako brz kao što je Fanđo bio. I
sada očekuju da, onako, na brzinu, jednog dana u gostionicu bane i sve ono - na brzinu...
Ali, izgleda, Fanđo je na svoju brzinu zaboravio. A po tome ga najviše pamte.
- Tako brzog čovjeka u životu nisam vidio - zaključuje jedan gost.
- Nećeš ga više nikada ni vidjeti - dobaci Caja. I tako i bi.
Krpenjaču ganjaj, kožnjak štedi
Na Laušu su odvajkada voljeli fudbal. Iako su na prvi pogled imali dosta prostora za jurcanje, to ipak nije bilo tako. Prizivam pamćenje Bore
krčmara:
- Veliki prostor zauzimale su bašče, koje su ljudi obrađivali, gajili povrće da prehrane porodice. Svi su imali hejbet djece... Tako smo mi teško
dolazili do prostora za igru. Najčešće smo se igrali u Dači, a to je bilo vlasništvo rahmetli Avde Vrete, odnosno njegove majke. Tu smo loptali kad
god smo htjeli. Igrali smo i u šljiviku Đonlagića, a taj šljivik se nalazio na početku bivše Jajačke ulice (tada nije bilo Radića pekare).
Stari Đonlagić je bio pekar i imao je pekaru u ulici Kraljice Marije i nikad nas nije ometao. Imao je petoro djece: Ćazima, koji je bio stolar i
svirao na harmonici ko sam đavo. Bebu, koja se udala za glumca Muhameda Ćejvana. Pa Asima, koji je pomagao ocu u pekari, zatim Envera, koji je bio
glumac u pozorištu i Saliha. Majka im je prava gospođa (kazivali su da se udala u bijelim rukavicama, što je za nas u u ono vrijeme bilo čudo)... Tu
smo igrali najviše. Igrali smo i na "štreki", ispod Kovačićevog šljivika. To je danas Tranzit... Tu je prolazila pruga za Rudnik... A kada se pokosi
trava - na Barama, imali smo koliko želimo prostora.
Ali, da bismo odmjerili svoje snage, Laušani su morali svake nedjelje odlaziti na Banjolučko polje, gdje su najranije zauzimali teren i čekali
protivnike...
- Protivnici su dolazili sa svih strana - priča lijevo krilo Lauša. Sa Pilane, Malte, iz Ciganluka, ispod Pećina, sa Veselog Brijega, iz kuća sa donje
Crkvene (danas Bulevar cara Dušana). Ti su bili najopasniji... Zato smo na Banjolučko polje odlazili u velikim grupama. Ostajali bismo po cijeli božji
dan. Protivnici su se mijenjali, odmah drugi uskakali. Cijeli dan smo jeli samo zelene jabuke i pili vodu sa Bogoslovskog vrela, koje se nalazilo
blizu spomenika palim muslimanima koji su se ispriječili nadiranju Austrougara...
Igrali smo obavezno bosi. Takvo je bilo pravilo, a slabo je i bilo obuće za deranje... A uveče se vraćamo kućama, mrtvi umorni i gladni kao vukovi. I
tako do sljedeće nedjelje, sa novim "mjehurom" u starom mantilu (koža lopte)...
Naime, na Laušu smo mogli igrati dobrom krpenjačom, ali na Banjolučko polje morali smo ići sa boljom loptom pod miškom... Krpenjača se pravila od
dijela stare muške čarape, a iznutra je bila ispunjena otpacima tekstila. Morala je imati određenu veličinu i težinu da bi se mogla ganjati. A za
"nastupe" smo imali pravu loptu od kože, u kojoj je bio naduvan goveđi mjehur, jer se gumena "dušica" nije mogla nigdje kupiti niti nabaviti.
Možda je neko i mogao, ali mi smo imali svoju tradiciju: naduvan goveđi mjehur! Za taj mjehur smo svi morali brinuti, jer nije mogao dugo trajati.
Zato bi Đonla, tako smo zvali Abdulrahmana Đonlagića (kasnije fudbalski aktivista), odredio dvojicu koji su već ponedjeljkom morali ići u Ciganluk, na
klanicu, da bi uhvatili drob u kojem se nalazio mjehur. Taj drob su radnici mesari bacali u Vrbas i dolje se moralo dreždati nekad i po cijeli
bogovetni dan. A bilo je i drugih "mušterija". Jedni su dolazili po istom "zadatku", a drugi, kao Romi, na primjer, koji su drob koristili da bi
napravili dobru pitu "drobaru"...
Iz klanice je išao jedan cementni žlijeb kroz koji su mesari spuštali drob u Vrbas, pošto raspore govedo... Klanja nije bilo baš često, pa se nije
znalo koliko će droba stići do Vrbasa... "Oće li biti išta danas?", pitaju odozdo. "Eno došle nove krave", dovikuju neki. "Biće, biće!",
rutinski viču radnici.
Uveče se dvojac vraća sa drobom i mjehurom. Mi svi veseli: "Eno Muje i Brane, nose i drob i mjehur!" Đonla odmah pregleda mjehur. Ne mož' bit
bolji! Drob ga ne zanima. A drob dobar. Sve miriše, oprali ga Mujo i Brane u Vrbasu. Biće sutra i drobare. Razviće majke... "Laušani, Laušani, sivi
sokolovi - Pećinari, Pećinari, krave i volovi", ori se Laušom.
Ant: OSVJEŽENjE
Na Bogoslovskom vrelu, Lisin stari je, za vrijeme konjičkih trka ili aeromitinga, pravio "klaker". Liso Šaširević, klakerdžije, bio je jedan od
najboljih fudbalera BSK-a, a zatim Borca, legenda Banje Luke. Kad mu ponestane crvenkastog osvježenja, a narod žedan, Lisin ti skine svoj fes (kojeg
je vazda nosio), nakupi vode u posudu, namače onaj fes sve dok ne pusti malo boje. Onda nabije mokar fes na glavu, vrućine velike, onu vodu zasladi
malo saharinom i eto ti ponovo "klakera". "Leden "krajer"! "Navali, narode!" Za kratko vrijeme, Lisin ponovo na vrelo. Bogoslovsko...
