03.01.2007.
Užasno sam se osjećao kada su mi saopštili da ću živjeti svega desetak godina. Rekao sam sebi, preguraću još 50 godina, zbog svoje djece i žene, veli
Boro Golić.
BANjOLUČANIN Boro Golić ni po čemu se ne razlikuje od ostalih šezdeset trogodišnjaka. Ima skladan brak sa ženom Marijom, dva sina Aleksandra i Filipa,
unuke Nikolu i Vanju, svakodnevne probleme i radosti...
Međutim, ono što ga razdvaja od vršnjaka i ostalih naših sugrađana je to da je, slobodno rečeno, čovjek koji blizu dvije decenije bez straha odolijeva
- smrti.
Boro punih 17 godina prkosi svim zakonima i pravilima medicine, jer je, prema njima, još davno trebao da okonča život.
Ipak, kako kaže Boro Golić, priča treba da krene od početka, od sela Memići u opštini Čelinac, gdje je rođen 1943. godine. Vihor bremenitog
poslijeratnog vremena nosi ga u Srbiju, u Beograd, gdje kao šesnaestogodišnji stasiti momak prvi put osjeća zdravstvene probleme.
- U Beogradu sam obolio od upale zglobova. Bol se svakim danom širila, pa sam zatražio pomoć ljekara, koji su mi tada kazali da je moguće da bolest
"udari" na pluća, bubrege ili srce - prisjeća se naš sagovornik.
Na sreću ili ne, bolest se proširila na Borino srce. Zbog teških zdravstvenih problema nije služio tadašnju armiju. Kada je na regrutaciji saznao da
neće služiti vojsku, osjećao se poraženo. Kako kaže, poniženo i jadno.
- Ta vijest me pogodila kao grom iz vedra neba. Danima nisam mogao sebi doći. Pitao sam se, zašto baš mene vojska da odbije. Ali, život ide dalje, pa
sam tako i ja nastavio da živim i borim se sa svojom bolešću - priča Boro Golić.
Dodaje da je već tada odlučio da se ne ženi. Zašto bi, veli, nekoga patio kraj sebe. Odlučio je da živi sam onoliko koliko može i koliko mu bolest
dozvoljava.
Da se u životu nikad ne može sve isplanirati, Boro je shvatio kada je ugledao "oficirsku ćerku", Banjolučanku Mariju Mišić. Ljubav je "planula" i
njih dvoje su se potkraj šezdesetih uzeli. Tada je u njihov život ušao i sin Aleksandar, zbog čega je Boro čvrsto odlučio da nikad neće dozvoliti da
ga bolest porazi.
Kako bi riješio svoje zdravstvene probleme, Boro je 1970. godine u Švajcarskoj otišao na operacioni sto. Švajcarski stručnjaci tada su prvi put izveli
veoma tešku operaciju oživljavanja srčanog zaliska.
- Poslije operacije sam se osjećao odlično. Vozio sam bicikl, plivao, pa čak i skakao u vodu sa osam metara visoke skakaonice. Međutim, problemi se
ponovo javljaju i 1979. godine ponovo odlazim na operaciju. Samo tada na Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu - kaže najstariji Golić.
Hirurzi ove medicinske ustanove ugradili su Bori vještački srčani zalizak. Teška operacija prošla je uspješno, ali doktori mu tada saopštavaju lošu
vijest - za deset godina moraće na novu operaciju i to ako doživi, jer bolesnici u najvećem broju slučajeva umiru poslije sedam godina.
Boru Golić je muški prihvatio činjenicu da mu je preostalo još malo života.
Teško je, objašnjava Boro, kada vam neko kaže da će te toliko i toliko godina još živjeti. Rekao sam sebi, živjećeš još 50 godina, zbog svoje djece i
žene!
I tako i bi. Boro izgura te godine i baš kada je namjerio da ode na sljedeću operaciju, poče Otadžbinski rat. Prođe rat, pa još deset godina, a on ne
ode na operaciju. Kaže da je dobro prekardašio ljekarske dijagnoze, jer proživi još 17 godina uz čašu vina, cigaretu, ali i "šaku lijekova".
- Ma ne dam se, bar još nekih dvadesetak godina. Najsrećniji sam čovjek na svijetu! Živim skromno, ali srećno jer mi je cijela porodica na okupu -
završava priču Boro Golić.
P. PEĆANAC, Glas Srpske
