21.12.2006.
Dovoljno je opisati makar i djelić nekadašnjeg sportskog i zabavnog života u mikrosvijetu banjolučke četvrti Lauš, pa shvatiti današnje
siromaštvo života mladih u cijeloj Banjoj Luci.
ZA nostalgičnu priču o vremenima kada je cijela Banja Luka plesala na igrankama i držala sportske rekvizite u rukama, makar po njivama i barama,
poslužićemo se još uvijek svježim prisjećanjem Bore Šmita, lauškog sportiste i aktiviste iz starih dobrih vremena, minulih kroz grane vremena.
"Da bih se prisjetio", veli Boro, "moram da razmišljam. Lakše bi bilo da imam s kim, ali, eto, razmišljam sam. Najteže mi je kad razmišljam o našoj
školi na Laušu, a situacija je takva bila i u drugim. Nisu svi učenici mogli stati u te našu škole! Toliko dečurlije u našoj čaršiji, okolnim selima,
diljem Bosne! A sada?! Pa onda razmišljam o kulturnoumjetničkim društvima, najviše o našem, u vrijeme kad nas je u Banjoj Luci bilo daleko
manje..."
Pa, onda, razmišlja Šmit o odbojkaškom klubu, kojeg su imali, a sad ga nemaju:
- A kakvi su samo asovi u njemu igrali?! Dr Simo Bajić, Pero Perović, Hamdija Saračević, Franc Uršić, pa Laušaner Mustafa Hodžić - "Kalorija", kako
su ga zvali jer je vazda raji donosio čokolade, pošto su za sport i seks potrebne kalorije, pa Mile Reljić, pa onaj Vuletić, Crnogorac, pa onaj mladi
poručnik Ante, pa onaj Neno što je učiteljsku školu završio, pa dr Hamza Mičić, pa... Pa i oni čija sam imena poboravio... A kao od šale smo bili
treći u BiH! A ženska ekipa, to su sve same ljepotice bile!
Sjećanja sežu i do stonoteniskog kluba na Laušu. Momci su trenirali u Šmitovoj radnji i bili pravi majstori: Sladojević Mirko, pa Žare Volak i
drugi... A sad ni jednog stola u četvrti kraj Crkvene.
Razmišlja Boro i kako su tamburaški orkestar imali, čak i ženski, koji je Dule Janjanin vodio. A sad ni jedne tambure nema. A Dule, to je umjetnik
bio, priča Boro. U Banjoj Luci mu nije bilo ravnog, a on je otac Mire Janjanina, poznatog pjevača i autora...
Tona uglja na tomboli
Ko god da se prisjeća "onih", pa bio star ili mlad, ima pravo čak i na lagane uzdahe. Ne znam u kojem licu da pričam priču o lauškim igrankama, jer
sam je slušao od mnogih, ali neka bude u prvom, licu Bore Šmita:
- Kakve smo samo prve poslijeratne igranke mi, ovdje na Laušu, održavali! Cijela Banja Luka je nama na ples dolazila... Pa priredbe svaki mjesec
organizovali... Rudarskim kamionom na gostovanja odlazili: Kozarac, Majdan, Ivanjska, Krupa, Vrbanja, Vrbanjac, Kotor Varoš, Maslovare...
Pa kakvu smo samo lijepu salu u zgradi Rudnika sa pozornicom izgradili... Sada ni tog Doma nemamo... I samo kakve smo priredbe tu organizovali za
Svetu Barbaru - dan svih rudara. Priredimo i tombolu: tona uglja, prvi zgoditak! Pa kad veselje nastane. Bože! Ništa osim volje i ljubavi tada nismo
imali... Živjela Sveta Barbara! To se čuje gospođa Cof, babica i Mađarica, majka tamburaša - primaša Cof Ivana, u rudarskom orkestru. Pripremite se za
ples! Dame biraju! Tri palme na otoku sreće, gdje brodovi kruže cijelu noć...
"Hvala Vam, lijepe dame. Počinje Rulet ples! Pogledajte još jednom u svoje brojeve..."
"Na svijetu ja nikog nemam, samo ljubav, ljubav je bol dragane moj, ljubav je najteži bol..." Klizi rudarskom salom umilni tužni glas, a mi se
ježimo. "Kartice na kojima ćete glasati za najljepšu djevojku Lauša, nalaze se kod druga Vinka Rotaja. Izaberimo mis Lauša!"
Orkestar ubrzava. Gospodin P. Božić, kapelnik, trese glavom, a o pod treska nogom da bi ritam održavao:
Svira muzika bez kapelnika, muzikanti svi su zafrkanti, sviraju bez prestanka...
Plaže, bazeni i virovi
Mi, Laušani, nismo odlazili na Vrbas radi kupanja, opet se prisjeća Boro Šmit, a potvrđuju svi koji su još živi. Jedan od razloga bio je taj što nas
je to "zadužila" starija raja. A i bilo je "gusto" u ono vrijeme otići na Halilovac i Dolac, ili na Medresu, ili na Zelenu. Znalo se čiji je koji
rejon. A i na Lauš su samo neki zalazili...
Mi smo imali svoju Crkvenu, svoje "virove", pa da vam oči ne povjeruju i svoj - "olimpijski bazen"! Napravljen je negdje oko 1920. godine, da bi
iz Crkvene sakupljao vodu za hlađenje mašina u našoj elektrani. Ovaj naš "olimpijac" bio je pregrađen na nekoliko djelova, pa smo mi manji uvijek
skakali u manje bazene, a stariji u onaj najveći. Voda je bila bistra i ugodna... Nismo se baš slobodno smjeli tu kupati... Na kapiji rudnika bila je
jedna mala kućica - portirnica. U njoj je bukvalno vječito sjedio čuvar Marko. On je imao velike brkove, nosio je uvijek na glavi kapu, a u ruci štap.
Čuvao je bazen, a ujedno nadgledao "kapke" da bi voda uvijek ravnomjerno priticala... I redovno nas je iz bazena najurivao. Mi se posakrivamo u
kuruze, pa čim on ode, ponovo u vodu... Marko je često sebi, u portirnici, kuvao nešto za jelo. Oni stariji su primijetili da je to najčešće bila
riža, što je za ono vrijeme bilo normalno, na koju je zaboravljao tjerajući nas sa vode. Tek neko od onih starijih iz kukuruza poviče " Marko, izgori
pirinač!", a on sjeti pirinča, pa trči da spasi hranu, a mi nastavimo sa kupanjem...
A kada smo htjeli da se slobodno sunčamo i da smo u blizini djevojaka, onda smo se kupali na našim virovima. Bilo je više ovih virova. Najveći je bio
"Kapci". Prvi od mosta na Crkveni, kojeg sada nema, bio je "Đonlin vir" - Đonlagić Abdurahman, jedno vrijeme direktor "Rudara". Na taj vir je
nekad dolazila i Bedra Kušmić, najljepša djevojka u Banjoj Luci i njen brat, zvani Bato. Tu smo, s druge strane vira, mogli da se sunčamo i igramo
lopte... Drugi vir bio je "Petrov vir". Tu smo mogli da se kupamo i vozamo se u koritu do mile volje... To su ona drvena korita koja su negda
služila za furenje zaklanih svinja... Taj vir je bio pun riba. A najbolji ribar na Laušu bio je Petar Volak - živio u Beogradu. Za njegovog mlađeg
brata, Slavka Volaka, pričalo se da se toliko izvještio navigaciji da sad ima vlastiti brod, u Beogradu...
Još jedan reper: bazen se nalazio ispod današnje kuće u kojoj stanuje čuveni lauški šljivolog, gospodin Zvonko Grgić, zvani Škuc. Pa tako, kad god se
gospodin Zvonko nalazi u stanu i izležava se na sećiji, ja zamišljam kako leži na našem bazenu.
"Jovićev vir" je bio mali i on se nalazio kod njihove pecare za rakiju, pa ga radi hladovine nismo toliko koristili.
"Šusterkin vir" je bio daleko bolji i nalazio se pored nekih hrastova, a sunčali smo se na Jovičkinoj strani. Tu je bio i izvor gdje smo gasili
žeđ... "Šusterkin vir" je dobio ime po gospođi Šuster, jer nas je ona sa svoje strane Crkvene tjerala na Jovićkinu. Imala je sina Franca koji nas
nikad nije tjerao jer je volio da se "čeličimo". Skakao je sa onih hrastova u vir. Bio je "Sokolaš" i on nas je predvodio u tom društvu baš kao
stariji brat...
"Rakašev vir" je bio na zemljištu gazde Gojića, ali mi smo ga, po jednom njegovom sinu, Rakašu, nazvali. Zašto je on imao taj nadimak, ne znam, ali
ali kako je Rakaš skakao "lastu", e to znam: svi smo mu se divili... Taj vir je bio na čistom suncu i mi bi pocrvenili kao rakovi... Pa kada bi
imitirali Rakaša i skakali "lastu", onako reš pečeni, padali bi u vodu pljoske na stomak... Tu nam je na kupanje i Lili Klajnapel dolazila. U pravom
kostimu! Uvijek je pratila guvernanta. U ono vrijeme ona je bila jedina djevojčica koja je guvernantu imala... Kakva divna djevojčica! Svi smo se pred
njom junačili, pa bezbroj puta, onako pljoske, u "Rakašev vir" skakali...
Takva je to bila rječica, ta Crkvena. Svi smo uz nju odrasli, prve ljubavi imali, sa njenih izvora vodu pili, a uveče ribu večerali...
"Teci nam čista i bistra do Vrbasa, sa Lauša Crkvena! Narode lauški, ne prljaj njenog imena!"
U sljedeći petak o nesrećnoj Arifi, Nikoli Fanđu i krpenjači.
"KAPCI"
Naš najveći vir bili su "Kapci". Tu smo se svi naučili plivati, tako što bi nas stariji bacali u vodu, pa odmah za nama skakali da bi nas izvadili.
A ko bi doplivao "paski" do pliće, taj bi odmah zaždio niz Crkvenu da se "ritual" ne ponovi. Ti kapci su u ono vrijeme bili "čudo tehnike":
postojala su dva centimetra protoka vode, a na svakom od njih bio je po jedan kapak koji se na lancima spuštao da bi zatvarao protok, kad se
"olimpijac" punio. A kad bi se kapci dizali, onda se vir punio. Ona voda bi pojurila u vir i pojačavala ga. Tu se svako nije smio kupati!
Taj se vir nalazio iza kuće dr Želje Baraša, a niže kuće gospodina Riste Pejića i njegovih sinova Petra i Slavka.
Zoran Simić SIMARA
