Banja Luka Online - Svadba? Nije nego...

Nakon slavljeničkih dana, ljenosti, pa i manjka vremena vraćamo se u velikom stilu i to u Copy-Paste varijaciji spisateljstva. Ipak, mi smo samo amateri u novinarstvu. Koliko je vremena utrošeno na kojekakve druge poslove, ovaj put nećemo o tome. Ali eto, uvod je uvod, mada čudno, nije vezan za temu... ma ko ga jebe...

Piše: Vesna Kerkez

Ko god da je smislio da svako "Zašto?" ima svoje "Jebiga" - svaka mu cast! Mislim, ako malo bolje razmislite o ovome (a pod uslovom da vam to ne stvara fizicki bol), "jebiga" je savršen, univerzalni odgovor za sva nemoguca pitanja i sve nerješive dileme.

- Što se nisi javila, a obecala si?
- Ma hebiga...
- Gdje cemo veceras?
- Uf... hebiga
- Zašto kasniš?
- E, hebiga!
- Šta je svrha življenja?
- Au, hebiga...
- Je l* si se ti to ugojila malo?
- Grrrr... hebiga
- Srce, jesi ti to zaboravila da obriješ noge?
- E, hebiga, hebiga, hebiga...
Gdje mi je pamet bila? Hm...

Malo ili veliko pivo? Staklena ili plastična ambalaža? Uvozno ili domaće? Da obucem plavo ili crveno? Da ustanem i uključim TV ili da telekinezom privlačim daljinski dok ne zaspim? Ma hebiga...

Prosto, zar ne? A najjednostavnija rješenja su uvijek i najbolja. Ili nisu...
Kad jednom shvatite da vam prije ili kasnije ne ginu dugovi, krediti, obaveze, odgovornosti, smaranje s djecom, bracnim neprijateljem, komšijama, šefovima, sapatnicima koji ce vas prije pokopati nego vam priznati uspjeh, dode vam da se objesite o najbliže (krivo) drvo, je l* da?

Ipak, pošto je malo ko od nas tako doslijedan radikal, vecina izabere da ide linijom manjeg otpora i odradi životic kako najbolje zna i umije... Mene su odskora poceli da tretiraju po sistemu: "Pa još uvijek si mlada, možeš još dosta toga da promijeniš i uradiš..." Samo po sebi ovo ne bi bilo loše da do skoro nisam slušala: "Imaš ti još toliko toga da prodeš i tek ceš da najebeš... Nemaš pojma šta te ceka..."

Mislim, šta se desilo u meduvremenu? Zar sam vec najebala i zar mi je stvarno preostalo još samo toliko vremena da se saživim s tim, pa ce onda opet neko da mi dode i kaže: "Matora si ti, sestro, za te zajebancije, uozbilji se, vrijeme ti je..."

Ne brinu mene krize dvadesetih, tridesetih, ni krize uopšte, ali neke stvari poslije necu moci. Na primjer, bilo bi nedolicno da tetka od cetrdesetak i nešto skakuce uz techno sa probušenim pupkom i majicom na kojoj piše: "Oh my God! I*m georgious!"

Ili da matorka od pedesetak cjevci pivo i vacari dvadesetogodišnjake. Satanska mentalna sliko bježi iz moje glave!

Skoro mi se udala drugarica. Malo mlada od mene, moram da priznam. Malo drugacija. Da ne kažem ekstremnija. Svadba ko svaka svadba, nema tu mnogo šta da se kaže... Pristojno smaranje na pocetku, manje pristojno prežderavanje i opijanje na sredini i... sudeci po onome što ja znam o mladoženji, nimalo pristojno poslije. Negdje usred tog hepeninga, novoustolicena nevjesta, zvana Dragica, prekine me u razgovoru s jednom od njenih tetaka i naredi mi da "upristojim momka koga sam dovela".
A po nesreci, dovela sam Francija, Italijana koji se zbog neke mutne radnje pojavio u našem gradu, a za vrijeme koje je ovdje proveo, naucio je da kaže samo: "Dobro". Problem s Francijem je što smo ga jedan drugi drugar Gogi i ja naložili da je ovo jedna veoma otvorena zemlja, da su ljudi modernih i širokih shvatanja i da se od njega traži da bude iskren i to što jeste... Bacim pogleda na improvizovani plesni podijum, a Franci tamo strasno grli Dragicinog jezivo pijanog tetka i šapuce mu na uvce: "Dobro, dobro... doooobrooo..."

Tetka se krsti, Dragica maltene place, a teca mlatara rukama po vazduhu i pogrešno procjenjujuci razdaljinu grli prvo vazduh, pa sebe, pa neku snašu... Smirim nekako situaciju i odvlacim popaljenog Italijana do klope.

Mlada me za uvo odvlaci u cošak i kaže: "Znaš šta, nije problem u ovom tipu, problem je u tebi... Jesi svjesna da na svijetu ima oko 40 miliona slobodnih žena više nego muškaraca? Kada ceš da se dozoveš pameti i pocneš da misliš na to šta ceš biti za desetak godina?"

Svi, jelte, znamo da su drugarice dobronamjerne i da smiju da vas kritikuju, ali... Ona meni?! Pih. Šta ce mi drugarice uopšte? Za šta one služe? Lijepo je kad te tješe kad te neko ostavi, kad ti drže glavu dok povracaš i daju ti svoj telefon da sa njega cimaš nekog tipa, ali... Poslije slijedi nezgodan dio. Poslije požele da budeš kao one. Kao, one su probile led, tebi ce biti lakše, one su se, pobogu, žrtvovale za tebe... Možda sam sve to mogla da otrpim, ali onu statistiku... E, to joj nije trebalo.

" Daco", zarežim. U, pravu si. Na svijetu sigurno ima mnogo više usamljenih žena koje pecaju muževe. Samo, to što nema mladoženja, ne znaci da nema muškaraca..."

Jasno sam vidjela kako je pobijelila ispod one skupe podloge za šminku, a uvo za koje me još držala pocelo je da plavi i otpada. Toliko je, znate, bila ljuta. Pokažem joj glavom u pravcu njenog duvegije, koji je nešto objašnjavao kumi, s onim glupim osmijehom na licu za koji veliki dio tipova misli da je šeretski i maco. Odjurila je brzinom svjetlosti. Kumi, se, eto, ne posreci tu vece. Ipak, oprostile su mi poslije. Obje. Ali Franci nije, pogotovo ne što sam ga na silu odvukla od doboš torte, sarme i švargli. Morala sam da natrpam džepove pune hrane i poslije smo se, ipak, baš lijepo zabavili.

Gogi, Italijan i ja sjedimo na ulazu neke zgrade i jedemo mljeveno meso, cokoladu, pitu sa sirom, pogacice, šlag... Sve to istovremeno i sve iz mojih džepova. Gogi navija ukrajinsku otrov – votku pravo iz flaše i kezi se: "Nema šta Vesnice, prava si cosmo cura. Pogledaj se samo!"
Franci dodaje "Dobro, dobro" za svaki slucaj. A meni je odjednom baš, baš dobro.

Nema veze što mladoženju nemam ni u najavi, i što mi ne ginu krediti, dugovi, šefovi i sranja. Baš me briga šta cu biti za deset godina. Pih.

Franci sjeda u baricu i psuje na italijanskom. A ja sam ipak pobijedila. I Dragicu i sve udavace. Imuna sam na tuđe nesrece... Još.

Povezane vijesti: