Banja Luka Online - Banja Luko, prijatno...

Nijednoj priči nema kraja. A priča o banjolučkom ćevapu, ili špicama, ili kolačima, barem ima svoje legende, koje lako odu u zaborav... Redžep i Parić - to su bili ćevabdžije!

NISAM nikada razmišljao o banjolučkom ćevapu, koji primamo kao novo za gotovo. Zna se: od Kanade do Novog Zelanda, najbolji je banjolučki!

Naše pečalbarske i izbjegličke duše sretale su natpis na roštiljnicama širom napaćene nam bivše Juge, u uglovima Evrope. Jedan tvrdi da banjolučkog ima i na Aljasci, a o Australiji da i ne pričamo... Volim tu legendu o našem specijalitetu za hvalisanje... I ne sudim istini. Ali!

Između dva rata, u Banjoj Luci bile su samo dvije poznate, uvažene i još legendarnije ćevabdžinice: jednu je držao Redžep, drugu Parić. Obje su bile u Kraljice Marije... Ona ulica što vodi od Arnaudije do Ferhadije... Bila su još dvojica, istine radi, koji su pekli ćevape. Jedan u ćefeneku (drvena radnja), preko puta Ferhadije, a drugi usred grada, gdje se danas nalazi onaj naš neboder. Tu je bila jedna stara bosanska kuća, u kojoj se nalazila ta ćevabdžinica, okrenuta prema današnjoj pošti. Ispred nje, bila je velika drvena sećija na kojoj su ležali i odmarali se hamali (nosači svake robe) i oni su bili jedine mušterije u toj ćevabdžinici, ako bi obavili neki posao...

Ali Redžep i Parić - to su bili ćevabdžije! Niko od pravoslavaca i katolika nije radio taj posao. Jednostavno se smatralo da im to ne pripada...

Boro Šmit ovako pripovijeda: "Mi, djeca, slabo smo jeli kod kuće (kao nemamo apetita), a navaljujemo na matere da nas vode na ćevape... Parić je imao sina koji mu je pomagao (to je otac čuvenog Parera, koji je ćevapima hranio BSK-ovce i kad izgube utakmicu, sve naslanjajući se i na očevu simpatiju prema tom našem legendarnom i zapuštenom fudbalskom čudu).

A Redžep je imao kćer Nunu, zbog koje smo i išli kod njega na ćevape... Lijepa kao lutka, onako punačka i nama djeci draga... Nadimak joj i danas - Lutka! I u ta doba dječurlija su voljela ljepotu...

Ali, kad nas partizani oslobodiše, zatvoriše sve privatne radnje, pa i ćevabdžinice... Jedini u Banjoj Luci ostade privatna kafedžinica "Kod žabe", na mjestu gdje je sada Pošta.

Budžovani su kod njega ispijali jutarnje kafe, koje su bile na glasu, pa onda išli u današnju Skupštinu grada i krojili svoje i sudbine drugih ljudi... Stvar sa ćevabdžinicama načisto zamrije i propade... Meso se može dobiti samo na tačkice i to određena količina na mjesec... Jedni na GE kartu manje, a oni na ER kartu nešto više... Nestade ćevapa u gradu! I to potraja deceniju...

Onda onaj Đovani, s prezimenom Klaser, naš Italijan (njegove je u Krajinu naselila još Marija Terezija), počne praviti ćevape u hotel "Bosni"... Negdje je to pedeset peta, šesta godina... Njemu su pomagali sinovi Bruno i Emil. Mljelo se i mijesilo dva puta. I to isključivo od prednjih dijelova bravetine (vrat i plećka). Šta je i kakvu pikanteriju u to meso još dodavao, ne zna se. Jedino se može utvrdili da nije dodavan bijeli luk, kao prije rata, jer to onda nije bilo gospodski. Naime, nekad se prepoznavalo ko je bio u ćevabdžinici, jer se čuo po bijelom luku... Jaka stvar... A Đovani je, možda, zato isključivo sinovima i dopuštao da zamjesuju. Tako se proču "Bosna" po dobrim ćevapima. Taj Đovani mijesio je ćevape i za ostale "Bosnine" lokale... "Teksas", "Sport", "Lovac", "Beograd"... Đovanijev sin Bruno otišao je u Australiju, a dragi, Emil, tragično je skončao u Zagrebu. Otada naš Đovani poče se topiti, dok konačno nije svenuo...

No nastavimo priču o ćevapima. Mujini ćevapi! Mujo Đuzel je bio pomoćni momak kod gore pomenutog Đovanija, našeg Italijana u hotelu "Bosna". Raznosio je Italijanovo čudesno meso po ostalim "Bosninim" lokalima... I ispekao zanat! Imao je čudesan talenat umješnosti i ljubaznosti.

U duši humanista, ne znajući za ljudsku zlobu, znao je svakome ugoditi, pomoći, razbiti brigu ili poštovanjem "podići" ljudima volju za, kako da se izrazim, napredak...

Kad se kasnije, zaslugom Mome Kapora (ne pisca) i ostalih "lovaca i ribolovaca", otvorio restoran "Lovac", naš ti Mujo počeo tu peći, samostalno, ćevape. Uvijek od smjese koja je dolazila iz "Bosnine" radione i koju je "dirigovao" narečeni Italijan Đovani... Ali se Mujo izvještio, dodao nešto svoje, pa njegov "Lovac" pobjedi i "Teksas", preko puta... Otada Mujo Đuzel postade sinonim za banjolučki ćevap! I danas tu tradiciju u Banjoj Luci nastavlja njegova kći Emina (baš je kao ona Šantićeva - s ibrikom u ruci), kod koje se lijepo hališu ćevapi. I pride... Vještina, ljubaznost i, iznad svega, dobrota ove banjolučke "rajinice", u lokalu "Kod Muje", kod bioskopa "Kozara", privlače čak i strane diplomate, ne bi li probali to čudo od banjolučkog ćevapa... Vele, čuli su za takvu kulinarsku poslasticu, pa da probaju... Ako neko pomisli da je ovo naša, banjolučka, "palduma" ili propaganda, neka se podsjeti kako i mi znamo za bečke princez krofne. Zato, ponosimo se banjolučkim! I Eminom Mujinom...

Opraštam sam sebi zbog ove digresije, jer nisam završio slovo o "Lovcu" i "Teksasu". Bila je to "bitka ćevapa", kako i Bora Šmit pripovijeda, kada je u Banju Luku, kao u Milano, ulazio i izlazio voz. Ima ovdje romantike, ali, čini mi se i erotike... Ta "bitka" završila se apsolutnom pobjedom "Lovca", zahvaljujući nadmoćnoj vještini Muje Đuzela... A Đovanija i njegove ćevape - svi zaboraviše...

Bilo bi nepravedno prema bureku banjolučkom ne pomenuti restoran "Kozara", odmah preko puta "Lovca" i "Teksasa". E, tu se burekčilo da stolicu ne možeš naći!

Ne griješimo dušu ni prema Šukriji, čijih baklava, šampita, ružica i svakojakih sladoleda pojedosmo na tone. Samo je Đoko King, najčešće za opkladu, pojeo na hiljade tepsija baklave. Jedući, naravno - na tepsije! I sve se to zalijevalo bozom. I danas postoji izraz - bistar si kao Šukrijina boza! Zamrije taj kraj u srcu Banje Luke, nestade naroda koji tamo letješe. A neki letješe i u "Aleju uzdisaja"! Ima li u Banjoj Luci išta poznatije od te aleje, koja još ide od "higijenskog", pa sve do tamo... Kesteni, vi kesteni... U broju koji slijedi u onaj petak pokušaćemo da vam dočaramo kako je nastalo ime te aleje. Uzdisaja!

U "Bosni" je radio i jedan stari gospodin Petrovicki, predratni vlasnik čuvene poslastičarnice "Minjon", naravno kao glavni poslastičar. Radnja mu je bila oduzeta, ali "poguzije" nisu mogle bez njegove vještine spravljanja evropske lepeze slatkih pikanterija. ("Minjon" se još dugo pod tim imenom nalazio odmah uz banku, prema bioskopu "Kozara", pa to ime pamte i mlađi Banjolučani)... Tako je "Bosna" bila najbolje leglo i izvor ćevapa i poslastica... Dugo, dugo vremena... A još kad ih, između stolova, na kolicima nudi mlada Marica, niko ne propušta priliku da se osladi... A Marica u kratkoj suknjici (daleko prije "minića"), sa bijelom pregačicom preko struka, puca od jedrine.

Ovom našem Bori Šmitu gorko zavidim što je u tim vremenima bio momak, a ja samo bojićahanski krezavi osnovnoškolac...

Zoran Simić SIMARA, Glas Srpske

Povezane vijesti: