23.11.2006.
Tokom četiri decenije primjene u raznim oblastima nauke, medicine i tehnike, laseri su postali mali ali nezaobilazni dio ljudskih života, od
pomagala za najsuptilnije hirurške zahvate, do upravljanja pametnim oružjem ili prenosa bezbrojnih bitova informacija preko optičkih
kablova.
Izvor: magazin Danas
Sada su se umetnici i istraživači u oblasti media-arta dosetili da snop laserskih zraka iskoriste umesto snopa žica na milenijumski drevnom japanskom
instrumentu, nekoj vrsti citre.
Mija Masaoka (na fotografiji gore sa klasičnom verzijom kotoa), kompozitor i izvođač, izumitelj je
laserskog koto instrumenta, nalik na višestruki laserski snop po kome svira prevlačeći rukama preko tih svetlosnih snopova, okidanjem različitih
semplovanih i procesovanih zvukova iz svog 4G POWERBOOK-a. Svaki trzaj pesnice i obrt prsta interpretira se kao nekakav udarac. Poznavaoci ove vrste
moderne muzike kažu da muziciranje kompozitorke Masaoko podseća na svirku po teraminu, ranom elektronskom instrumentu na kome je interpretator
proizvodio zvuke mašući rukama po vazduhu između dve antene, čiji je razmak varirao.
Laser Koto i teramin razlikuju se u dve bitne stvari. Najpre u zvuku, pošto Masaoka uključuje mnogo širi akustički spektar, kao i u
karakteru isprekidanih zvukova koji liče na razbijanje stakla ili šum vode, pri čemu se svaki od tih zvukova procesuje na razne načine.
Zatim, svirači na teraminu ne barataju snopovima svetlosti koji su im upereni u ruke i reflektuju se na njima u vidu najrazličitijih svetlosnih
igara.
Koto, citra na okidanje sa pokretnim mostovima, glavni je instrument japanske tradicionalne muzike od 8. veka naovamo. Eksperiment sa njegovom
elektronskom verzijom Masaoka je započela još devedesetih godina koristeći razvijene tehnike sviranja da proširi tonalnu paletu ovog instrumenta
udaranjem, češkanjem i trljanjem njegovih žica, umesto običnog okidanja te je, kaže, uključivanje elektronike izgledalo kao prirodni nastavak tog
eksperimenta.
Ali, pravi impuls u izgradnji jednog novog instrumenta dobila je prilikom susreta sa Tomom Cimermanom, stručnjakom za interferjs ljudi i mašina, koji
je pronašao prvu rukavicu sa optičkim podacima, i bavio se istraživanjem virtuelnih kontrola muzičkih instrumenata. Cimerman je koto opremio
infracrvenim senzorom pokreta a zatim su on i Masaoka počeli da eksperimentišu sa zvukom dobijenim rukovanjem senzorskim podacima umesto žicama
instrumenta. U priču se uključila i jedna holandska fondacija koja podstiče razvoj novih tehnologija u izvođenju žive elektronske muzike, tako da je
Masaoka imala prilike da se usavršava u amsterdamskom Studiju za elektro-instrumentalnu muziku. Prva verzija elektronskog kota imala je motorne
senzore i pedale koje su bile povezane sa MIDI interfejsom. Masaoka je nosila senzorske prstenove koji su joj visili s ruku, delujući potpuno
"ožičeno". To joj je omogućilo da izvodi muziku svirajući na instrumentu u prirodnom akustičkom stanju, koristeći gestikulacije za generisanje ili
procesovanje elektronskog zvuka, ili obe stvari odjednom.
Najzad je u završnoj fazi instalirala laserske snopove iznad i ispod tela instrumenta. A onda je rešila da se liši svih prethodnih detalja, osim
lasera.
Laserski koto Masaoka je opremila sa četiri različita laserska snopa svetlosti, koje ona zove "metaforičke žice". To je zapravo niz svetlosnih
senzora koji registruju svaki upad ruku i šaka u putanju svetlosti, a senzori infracrvene svetlosti podređuju rastojanje od postolja na koje su laseri
montirani. Svaki pokret koji Masaoka napravi okida neki zvučni uzorak ili izaziva neko drugo dejstvo uz pomoć iste baze semplova.