16.10.2006.
Gubeći dane, a ljetos i noći u pričanju i iznalaženju rješenja za ljubavne bezizlaznih situacije dva prijatelja, ništa se pametno nije desilo. Šetnja
nam je popravila kompjuterima narušeno zdravlje, ali na emotivnom planu nije donijela neka prava rješenja, ono bar ne vidno...
Stoga evo i vama jedne, doduše ne sa naše strane ispričane priče, koja vam neće ni odmoći a bogami ni pomoći.. Možda se kao ja nasmijete.
Dovoljan razlog za ko zna koje po redu citiranje Slavka Podgoreleca.
NEKI dan mi prijatelj - pisac (tom soju i sam pripadam) očajno saopštava da je njegova supruga podnijela zahtjev za razvod braka. Uprkos činjenici što
je upravo njoj posvetio najljepše djelo u najnovijoj knjizi.
To je i povod za njihov raskid: nesrećnik je, naime, u zbirku uvrstio i dva nagrađena djela objavljena 15 godina prije nego što je upoznao sadašnju
suprugu.
- Pa kakve to ima veze? - pitam naivno. Vrlo dobro znam da u navedenim radovima autor, t. j. Prijatelj, nigdje ne spominje vlastita imena; uostalom,
ženski lik u narečenoj prozi bio je, u davnoj prošlosti, ipak dio njegovog života.
- Tako misliš ti, i neki drugi, ali moja Draga tvrdi kako nije glupa. Činjenicu da sam u zbirku uvrstio dva nagrađena djela s početka devedesetih
doživljava kao sopstveno ponižavanje i slavljenje njene prethodnice, a preko toga ona ne može preći!
- Pa iz knjige se bjelodano vidi da je tvoja draga supruga ujedno i tvoja najveća ljubav i inspiracija! Za ono prije znate samo vas dvoje...
- Varaš se - troje; jer, kaže moja Draga, njena prethodnica će "ZNATI" da je nekada bila moja inspiracija! Šta da radim?!
Rekao sam dragom prijatelju da je jedino efikasno rješenje iz mozga ukloniti, i to hirurški, neka (pri)sjećanja. Dakle - lobotomija. Trostruka. To bi
trebalo učiniti mom prijatelju i njegovoj supruzi, ali i njenoj nabijeđenoj suparnici. Za svaki slučaj.
*************
Sjećanje je zaista nezgodna navika. Prethodna epizoda me podsjeti na, takođe istinit događaj, s početka sedamdesetih. Poznati slikar šeta sa,
takođe poznatim, vajarom i - poprilično unezvijeren - priča kako je sanjao da se njegovoj najnovijoj i mnogo mlađoj supruzi udvara (isto tako poznati)
banjalučki kulturni i javni radnik D.
- Mo'š ti mislit': ona neće, a majmun navalio da je ljubi - k'o mutav! Stani kretenčino, vičem ja i tu se, na nesreću, probudim! - priča Slikar, a
glas mu podrhtava.
- Ma pusti budalaštine, pa to je samo san! - umiruje ga Kipar.
- Šta 'san'? Ma kažem ti, navalio k'o mutav, a ona se, jadnica, brani - "loži" Slikar sebe. U taj čas pred njih, iza ćoška, sa širokim osmijehom
ispade D.
- Zdravo drugovi likovnjaci! Šta ima novo? Pripremate izložbe, a?!
- Majku ti kurvišku, sad ću te ja izložiti! Ti ćeš moju ženu napastvovati! - zaurla Slikar, pa iskočivši iz sakoa (koji ostade Kiparu u rukama) jurnu
na D., a ovaj, užasnut, zbrisa iza najbliže željezom okovane kapije.
Trebalo je nekoliko godina da Slikar napokon "svari" ružan san.
*************
Ljubomora je kad sebe "ložiš", a drugi se peku.
U malim količinama, ona je začin prave ljubavi.
A lobotomija je lijek i za ljubav i za ljubomoru.
Piše Slavko PODGORELEC, Glas srpske
