13.10.2006.

Naslov je bezobrazan, to stoji, ali tu i tamo koja psovka nije za baciti ukoliko ona pokazuje pravo stanje društva, ma gdje se i kako ono prikazivalo.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.

Ovako taj život doživljava dotični Bosanac u Americi. A priča,... priča je istinita.

Uspomene i sjećanje me najvise jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do
mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.

Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog.

Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra. Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena, kako je starija, sve sličnija svojoj mami.

Jebe me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.

Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i jebe me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug.

Jebe me i to sto mi nije žaa para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo ostati samo skoro Amerikanac. Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije sutim. Jebe se njima odakle sam ja.
Vrućina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kuci. Jebe me što ne mogu pušiti gdje ja hoću, a jebu me i cigare od kojih sve teže dišem.

Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika. Jebu me američki predsjednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.

Jebu me crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku. Jebe me američka televizija, američki filmovi, a jebu me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni.

Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošiti pare - kupovat. Tako se ovde prazni. Jebe me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem.

Jebe me što više ne pišem i što nemam motiva. Jebe me što osjećam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio. Možda me to najvise jebe.

Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono sto mi odgovara pa pravim
neke teze i zaključke.

Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati I Muslimani, oni sadašnji i prošli. Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata.

hebo me rat, a sad me Jebe i mir.

Jebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i jebe me to što nije. Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu.

Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje.

Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlosću, a ova budućnost čeka iza ćoska da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kuci imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio?

Jebu me ovi sto sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi tv ne kupujem.
Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru.

Jebe me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli...

Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadić papira.

Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su kod nas bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode.

Jebe me što mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i tesko povjerovati. Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više ni sam.

Jebe me nesvjesna laž i svjesna istina. Jebu me bivši građani i sadašnji papci. Jebu me njihove životne priće i istorije. Jebe me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.

Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje će uskoro u tu Evropu.
Jebe me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Jebe me što Madjarska i
dalje nema mora.

Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me dosadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti. Jebu me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha.

Američko školstvo me pravo jebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji.

To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za covjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.

Jebu me i američki homlesi, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para.

Jebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa im, se jebe što i ne govorim engleski.

Jebe me što nema Boema. Jebu me i rap i džez i bluz. Narkomani svih vrsta me
pravo jebu.

Jebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina.

Jebe me američki lažni moral i sto k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole sise na televiziji. Jebe me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise. Svjedno je.

Jebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Jeb'o Ameriku bez mafije.

Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možes uspjeti.

Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me jebe.

Jebe me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i pišaju u boce od gatorada. Jebe me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.

Jebu me ovi naši sto hodaju u trenerkama i što voze Fordove Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.

Jebu me bosanska djeca što između sebe pričaju engleski, bez akcenta. To što sam ja volio Selimovića me pravo jebe kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života, dave se i osporavaju neprestano.

Povezane vijesti: Hiljadita smrtna kazna u SAD Ispovjest Vere Gajić, najbogatije Srpkinje u Americi Umjetnik sreće Ko je sjevernokorejski diktator Kim Jong II, čovjek koji prijeti Americi?