29.08.2006.

Nakon dva-tri dana najnovije neopravdane pauze, surfajući bespućima interneta kako bi vam približili neku svojevrsnu temu i iskupili se za pomenuti erorr naišli smo na vrlo zanimljivo kolumnu na jednom od najposjećenijih portala u BiH.

piše: Miljenko BUHAČ, http://www.pincom.info

Iz Sarajeva nam tada dolaze plakati grupe «Zabranjeno pušenje». Lijepimo ih po «Abraševiću», po fakultetima, kafićima… tu su Pajo, Siniša, pokojni Miki S., rahmetli Hara O., Mario… koga sam zaboravio? Koncert im prolazi – kao i svaka alternativa – osrednje.

Kad kreneš u Srbiju nakon punih šesnaest godina apstinencije, kad-tad uhvatiš sebe da se znojiš. Vani jest plus 35, ali klima uredno radi.

Počnu ti se spontano vrtjeti slike… kreneš od Plitvica, preko Tovarnika, Vukovara i Dubrovnika, dođeš do Sarajeva, Srebrenice i opet do Mostara. Pa smjelo kažeš – hajde, bogati, nismo ni mi njih štedjeli. O NATO pasjalucima da se i ne priča.

Tako da na kraju stigneš i do Neletove Sremske Rače («od istorijskog Avnoja do izbjegličkog konvoja preko Sremske Rače»).

Međutim, nakon što te na graničnom prijelazu iznimno ljubazne službenice šarmiraju osmjehom, počinješ se opuštati, ne misleći više (tako intenzivno) kako će iza slijedeće srijemske bundeve iskočiti Mladić ili kakav Karadžićev klon.

Također, uskoro shvatiš da se Srbija pojavom ne razlikuje puno od naše zemlje. Tko se snašao u ratu, taj gradi vile i vozi bijesna kola, ostali drndaju stojadinima i yugo-koralima (kod nas su ekvivalenti golf 1 i 2).

Tako da autocestom sam sebi počneš ličiti na Alonsa – dok te tu i tamo ne pretekne kakav narogušeni domaći Schumacher.

U Kragujevcu sretnem dobrog prijatelja iz Mostara, šalimo se «nemoj da ideš mojom ulicom». Uostalom, među dvjesto tisuća Kragujevčana – sretneš upravo dobro poznatog lika. Mini bingo.

Pijemo kavu blizu Gimnazije. Odatle su odvodili đake u Šumarice na strijeljanje. Desanka Maksimović, u nekoj zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu.

Žalosno, rekoh, ali smo očito u bivšoj zajedničkoj državi dobro izučili zanat od Švaba, dodajem, pa smo u našem najnovijem uzajamnom genocidiranju strijeljali jedni druge da ni Švabe ne bi bolje. Ali, neću da budem Švabo, govorim odmah… pitam dugara starog gdje je Nele?

Smije se – Nele ti ima kuću na Dedinju, povremeno idemo skupa na koncerte, radili smo svuda po svijetu, kaže prijatelj iz Mostara.

Sjećanja me vratiše na davne godine, gladne studentske.
Na drugom programu Radio-Sarajeva tada se pojavila «Top lista nadrealista». Istodobno su new-primitivs pokušavali uskočiti na dobar val glazbene karijere.

Iz Sarajeva nam dolaze plakati grupe «Zabranjeno pušenje». Lijepimo ih po «Abraševiću», po fakultetima, kafićima… tu su Pajo, Siniša, pokojni Miki S., rahmetli Hara O., Mario… koga sam zaboravio? Koncert im prolazi – kao i svaka alternativa – osrednje.

Mjesecima kasnije upoznajem Neleta Karajlića (dovodi ga Zeko). Nele se učas zaljubljuje u Mostar. Navraća potom češće. U jednom trenutku ja zaključujem (teško da se Nele toga danas sjeća, ali hajde…) kako se ložimo na istu curu. E, nećeš…! Dozvolio sam mu jednom da joj nosi knjige od Gimnazije do Pozorišta. I kapak.

Na kraju - ja sam tada imao sreće u ljubavi, a Nele u kartama. I tako ostade zavazda… barem što se mojih karata tiče. Ali sam zato curu uspio ne samo osvojiti, nego i zadržati do dana današnjeg. Što je ujedno bio i uvod u izjednačavanje sreće u ljubavi i kartama…

Veliš, ima kuću na Dedinju? – vraćam se iz misli nazad za kavanski stol - To mora da puno košta… Ali, ima logike – jer crko je Marshall, a da nije crk'o Marshall, možda ne bi ni Nele imao sreće u kartama.

I uistinu, koliko god da Zabranjeno Pušenje i Top Lista Nadrealista bili zaštitni znaci Neleta Karajlića (i obratno), ipak je za mene najmarkantnije što uz njega mogu vezati legendarna izjava na koncertu u Rijeci: «Raja, crko Maršal, nema svirke»…

i drugi dio...

Saznajem između ostalog kako Nele 'tenta' Đuru Janeza da ponovno skupa rade Top Listu Nadrealista. To bi mu onako bio gušt. A i nama bi, kontam. No, pitanje je hoće li im Sarajevo dozvoliti...



Piše: Miljenko BUHAČ

(Kad kreneš u Srbiju nakon punih šesnaest godina apstinencije, kad-tad uhvatiš sebe da se znojiš. Vani jest plus 35, ali klima uredno radi.)

Za boravka u Srbiji saznajem štošta – sve naravno neprovjereno, ali uglavnom zabavno.

Primjerice, neki pojedinci bliski negdašnjoj JNA u povjerenju odaju strašnu tajnu – sve ono su nam namjestile strane obavještajne službe. Ta ne bismo mi…Prvo zakolju par ljudi jedne vjere, sutra kao osvetu pokolju drugu vjeru i krvno se kolo zatvori. Bez njih, nikad se mi ne bismo poklali. Nikad! Braća smo, bogati…

Pošto nisam baš posebno nadaren za mesarstvo (a i skeptičan sam glede ovih navoda o strancima koji su nas uništili), rekoh – ljudi, došao sam drugim poslom (degustacija domaćeg piva), vratimo se veselijoj strani života.

Saznajem između ostalog kako Nele tenta Đuru Janeza da ponovno skupa rade Top Listu Nadrealista. To bi mu onako bio gušt. A i nama bi, kontam.

Pošto se ekipa Nadrealista podijelila točno po onim istim šavovima koje su karikirali u svojim ratnim epizodama, red bi bio da se stvari malo zakrpaju. Inače, ništa od nade za rehabilitaciju duha tolerancije i povjerenja među balkanskim državama i narodima.

E, sad… naravno da nisam zaboravio ono glavno! Jedno je što planiraju Nele i Đura, a drugo je što šeher Sarajevo ima reći za tu ideju. Kako su kod nas stvari u državi sjebane, teško mogu zamisliti da ćemo se ponovno smijati hrkljušu i zgembi handikliću… Ali ideja sama po sebi je odvaljena, priznat ćete.

Smijem se i Đurinoj fori koju je navodno bacio na beogradskoj promociji filma «Kajmak i marmelada». Naime, kažu da je posebno Nemanja (The artist formerly known as Emir Kusturica) bio nabrijan na Đuru iz (zovimo ih) političkih razloga.

U trenutku dok mu se približavao, noseći na licu svoju mrgodnu facu, Đuro se ležerno (polu)okrenuo i Nemanju zahakao: 'četnik!'.
Čime je sva nervoza i sva teška atmosfera bila jednostavno – rasturena.

Rekoh, to mi baš liči na Đuru, ali… (kratko zastanem)… ali, što će bola' Emiru sva ona politička proseravanja, majke ti?! Pa on je jedini bio svjetska faca – ovi su tek preko Haaga stigli na naslovnice novina…

Ekipa se smije – nitko to ne može razumjeti, što mu to treba, ali mu očito treba iz nekog razloga.
Nitko, uostalom, nije savršen…

Kasnije prolazim kroz Mokru Goru. Vidim, tamo je «The artist formerly known as Emir Kusturica» počeo graditi neki svoj Hollywood. Prolazim dalje, vraćam se u našu državu, pomalo frustriran pitanjima bez suvislih odgovora…