21.08.2006.

Prošlo je nešto više od tri godine kako nisam u Budžaku. Priča nam je bila ista, slična svima, filozofski razgovori uz Vrbas... Daleko od gradske trke i frke Lendrin mlin je oduvijek predstavljao destinaciju onih najvjernijih domorodaca, prije svega ljeti zbog kupanja ali ponekad i zimi zbog druženja i klasičnog dnevnog dangubljenja. Znalo se tu zadesiti koliko-toliko interesantnih događaja i priča, a među najpoznatijim je tradicionalna Turističko-ekološka manifestacija Zlatni kotlić.

Pročitajte članak Nezavisnih novina

Turističko-ekološka manifestacija "Zlatni kotlić" održana je juče po sedmi put zaredom kod Lendrinog mlina na obali Vrbasa u Trapistima. "Zlatni kotlić" je ove godine okupio veliki broj građana koji su mogli uživati u zanimljivim sportskim i kulturnim aktivnostima.

Manifestacija je prepoznatljiva po takmičenju u odabiru najbolje riblje čorbe, u okviru koga je učestvovalo 25 ekipa.

Takmičari ekipe "Seoski kavurmaši" iz Šnjegotine su nam odali dio tajne pripremanja najboljeg kotlića naglasivši da je ona u doziranju bijelog vina i sirćeta.

Član ekipe "Tropik, pop i raja" Igor Mašojević rekao je:

"Svoj recept nipošto neću odati, ali bih istakao da naš kotlić sadrži pet vrsta ribe, a to su: šaran, som, štuka, klen i škobanj".

Pored "Zlatnog kotlića" održane su i brojne druge zanimljive i neobične takmičarske discipline. Između ostalih, izabrana je najljepša koza obale Vrbasa, zatim mister nos Lendrinog mlina i prvak u trčanju stokilaša u vrećama.

Održano je i takmičenje u penjanju uz stub namazan lojem, potezanju konopca, mali maraton u plivanju i popularni skokovi sa stare topole.

"Osnovni cilj ove manifestacije je druženje i okupljanje porodica i prijatelja uz rijeku Vrbas, a ujedno apel na širenje ekološke svijesti i povratak ljudi prirodi", rekao je Slavko Čikić, predsjednik Upravnog odbora ekološkog društva "Lendrin mlin", koja je organizator "Zlatnog kotlića".

Između ostalog, istakao je da se na lokaciji kod Lendrinog mlina prije pet godina nalazila velika deponija, koju su članovi ovog društva uklonili.

U kulturnom dijelu programa učestvovali su članovi književnici Dobrovoljnog književnog društva "MAK-Kasandra" iz Banje Luke. Pokrovitelj ovogodišnje manifestacije "Zlatni kotlić" je Administrativna služba grada.

E, pa tako. Ovog vikenda vrlo lijena ekipica BLO vas nije obradovala sa nekim novim izuzetnim pričama ili fotografijama. Ipak potrudili smo se da pročačkamo po netu i evo još jedne (ko zna čije) priče o Lendrinom mlinu.

"Posrećilo se jesenas Burketu da ulovi klena kapitalca što je bio pravi i nesvakidašnji ribarski događaj", započe priču jedan od kartaroša.

"Dok se hvalio svojim ulovom, posudili smo mu ribu i u torbu stavili komad cigle. Ode on u obližnju kafanu da se pohvali sa ulovom, sretan zove piće čitavoj kafani. Kada je trebalo pokazati klena".

"Mogu li dobiti jednu rakiju za triest feninga", zapita stariji čovjek u iznosanom kaputu.

"Nema problema Sakibe", odgovara Dačo i ustaje. Sipa žućkastu tekućinu u čokančić. "Za koliko si rekao, za tridest feninga?" Pogleda u prepuni čokančić i ispi cug. Poravnava do mjere. "Sada je u redu."

Ovo je samo jedna scena iz jedne od dvije kafane "na kraju svijeta", koje pod svoje okrilje okupljaju one koji već odavno vode duge razgovore sa Sidartom.

"Život je kao rijeka, nikad ne znaš šta će donijeti", filozofski je zaključak jednog od gostiju izvučen ne iz indijske literature nego iz čašice jeftine rakije.
Oguglali i već zabrinjavajuće ravnodušni na ono što se "iza brda valja", sve češći su pokušaji paničnih bijegova i povrataka ka prirodi. Vrbas rijeka brza, hladna, zaboravljena, s vremena na vrijeme otvori svoje bukove i vrbike, i uzvrati na dobročinstvu nekolicini onih koji "shvate".

Jedno od takvih mjesta je i "Lendrin mlin" na Vrbasu, malo poznato mjesto, ne samo Banjalučanima već i stanovnicima naselja Lazarevo u kom se nalazi.
Doduše, mlin više ne melje žito. Nema buke vodeničkog točka, šklopocanja i brašnjavog vodeničara. Ali, da baš sve ne ode u zaborav pobrinula se mala ali "odabrana" skupina mještana: Đole, Dačo, Gigi, Grabo, Ćano, Smrdo, Bato, Fela, Erza, Borke, Čikara, Slija, Goga Družina "Lendrinog mlina": Otvaramo vrata mlina. Mračno je. Prostoriju osvjetljava samo mali prozorčić okrenut ka Vrbasu. U uglu izrešetana godinama starinska peć pucketa. Odmah do nje isluženi ostaci kuhinjske garniture.

"Sjedite uz peć, hladno je", ljubazno će jedan od prisutnih za koga smo kasnije shvatili da je konobar po nadimku Dačo.

Na stropu visi ribarska mreža, a u "centru" mlina na mjestu gdje se nekada nalazio vodenički točak, improvizovan je poveći šank.

"Adut je srce", začu se iz drugog ćoška u kom su trojica nešto mlađih "posjetioca" duboko zavaljenih u ostatke autobuskih sjedišta igrali "belu".

"U mlin uglavnom dolazi budžačka raja (Budžak - prijašnji naziv naselja Lazarevo). Nismo se imali gdje okupljati, pa smo se odlučili da obnovimo oronuli mlin. Sada u njemu, narodski rečeno tulimo, ubijamo bogu dane, igramo karata. Kada se ima para bude nešto i na ražnju", reče Slija uvodeći nas u svijet družine "Lendrinog mlina".

"Nemojte slikati, da su me dosad novinari slikali, odavno bih završio u Hagu", kroz smijeh će Žonja, napuštajući nas.

"Šta pijete", prekinu ga Dačo.

"Pivo", odgovaramo uglas.

"Cijene su sindikalne, malo jače od onih u prodavnici, tek toliko da zaradimo nešto za kupovinu drva za ogrijev", objašnjava Slija smireno ispijajući gutljaj rakije. Stanku u razgovoru popunjava akumulatorska muzika, "osvježavajući" rokenrol.

Legenda Burke: Mrak lagano popuni unutrašnjost prostorije. Dačo upali svijeću.

"Šteta što danas nema naše legende Burketa, koji za sebe kaže da je najbolji plesač u bivšoj Jugi, bečka škola. Burke je poznat i kao jedini ribar kojeg riba neće, a i kada je ulovi ostane kratkih rukava", kroz smijeh reče Dačo dodajući: "Zna s vremena na vrijeme doći i popiti koje piće na crtu, ali uvijek na vrijeme vrati dug."

"Znaš mene, ja sam spor ali dostižan", Burketova je parola.
Na samo pominjanje njegovog imena svi prisutni podigoše glavu i osmijehnuše se.

"Posrećilo se jesenas Burketu da ulovi klena kapitalca što je bio pravi i nesvakidašnji ribarski događaj", započe priču jedan od kartaroša.
"Dok se hvalio svojim ulovom, posudili smo mu ribu i u torbu stavili komad cigle. Ode on u obližnju kafanu da se pohvali sa ulovom, sretan zove piće čitavoj kafani. Kada je trebalo pokazati klena"

"Komšo ubila me sramota", prepričava Dačo Burketovu reakciju, "da sam samo imao pištolj puc'o bih, onako pijan sam se zacrvenio od sramote."
Dobro raspoloženje prekidamo najavom odlaska.

"Morate ići", zapitaše, "Ali morate posjetiti i Čikaru i njegovu kafanu. To je tu odmah na dvadeset metara."

Čikarino kafanče: Kako saznajemo Čikara je poznati banjalučki golman, koji se odlučio da ostatak života provede uz obale Vrbasa. Samo dim koji se vijorio odavao je njegovu jazbinu. Nedovršeni objekat "posađen" je uz samu obalu Vrbasa, daleko od znatiželjnih pogleda.

"Dobro veče, a novinari, dobrodošli. Uđite, sad će i struja", reče Čikara. "Vrrrr", zabruji agregat.

Ulazimo u poveću prostoriju skromno opremljenu. Za velikim zidanim šankom, sjedi čovjek u kožnoj jakni i kaubojkama. Pije pivo. Pogled mu umoran i procjenjivački. Duboko povlači dim cigarete. Leđima je okrenut kaminu na kome se krčkao kotlić. U samom uglu do ulaznih vrata sjedi poviši čovjek koji čita novine.

"A, opet vi", ushićeno će Žonja, koji se dislocirao iz mlina. Čovjek koji je čitao novine podiže pogled i odmjeri nas. Nezainteresovano spusti pogled.
Za stolom do šanka sjedi čovjek u vunenoj kapi. Ispija rakijicu iz već zaboravljenog čokančića. "Sjedite, ne ustručavajte se", pozva nas za svoj sto. "Ja sam Erzo", reče pružajući ruku.

"Ko je onaj čovjek što čita novine", zapitkujemo ga, pokušavajući započeti razgovor. "To je Zoka atletičar, koji je jedini mogao parirati nekadašnjem prvaku Jugoslavije Zdravkoviću na 800 metara."

Započeti razgovor prekida Čikara koji nam donosi piće: "Pa otkud vi?"
"Čuli smo, pa dođosmo."

"Mogu li se pomjeriti, evo već mi je noga utrnula", prodera se Žonja zauzimajući pozu za fotografisanje.

U kafanu ulazi Dačo koji je napravio fajront u mlinu.
Samoposlužuje se pivom i sjeda za šank.

"Ko najčešće navraća", zapitkujemo Čikaru koji se češkao po glavi.
"Slušaj brate, dolaze razni ljudi, od onih sa dva fakulteta do privatnika i radničke klase."

Na to ga prekinu Erzo: "Kod Čikare dolazi budžačka raja, a kada bi se sabralo ko je koliko ležao u zatvoru jači smo i od Kine. Imali smo samo dvojicu ubica, sve ostalo su džeparoši i sitni kriminalci."

"A gazda gdje je meza za goste. 'Ajde izvadi one dvije kile mesa i salatu i počasti goste", prodera se Žonja. "Nemoj se sramotiti, ne dolaze novinari svaki dan."

"Nemam ništa, da sam znao da dolaze, sigurno bi bilo."

"Gazda ponesi turu pića za čitavu kafanu", prekidamo komičnu raspravu.
"Šta je sad ovo", Žonja će, "ma znao sam ja da ste vi dobri ljudi."

Pasulj, dajak, klen: "A i ti Žonja što možeš pričati, prevazišao si i Fidela Kastra", začu se iz ugla. Ne obazirući se na upadicu Žonja nastavlja svoj šou
"Brale, kada ja spremim pasulj, jagma, svi viču daj još. Pomiješam pasulj i gulaš i to je to, a bitno je i pod kojim uglom se lovorov list spušta u kotlić. Mora biti pod devedeset stepeni", otkriva Žonja.

"Ajde pričaj nam o dajacima", upade mu u riječ Sakib već vidno "umoran".
"Dajak, pa tek tu sam najbolji", ne da se zbuniti Žonja. "Najbolji sam dajakaš u Budžaku. Voziti dajak isto ti je kao voziti šleper u rikverc. Sve je kontra."
"A treba li tu biti pametan", zapita Erzo.

"Ko? Pametan? Jednu sekundu odsustva pameti, i ode ti naopako."
"A šta je to dajak", upita Sakib.

Žonja ga samo pogleda. Otpi gutljaj piva i nastavi: "Rođen sam na 'Pilani', tamo su ljudi plivački pismeniji od ovih u Budžaku, a sigurno ima i oko 50 onih koji znaju voziti dajak. Djevojke su se volile voziti sa nama. A mi mangupi, sa dajakom se spustimo do nekih od obližnjih ada, kao voda je suviše nemirna i opasna. Priča je uglavnom palila", sa osmijehom konstatuje Žonja, trljajući se zadovoljno po bradi.

"Voda nadolazi, a ona nema kud. Šator već unaprijed razapet. Ništa ti ja neću sejo, ne boj se."

"Znalo se desiti da zakuvam sa trojicom od po 120 kila, nije bilo veze što su toliki. Samo u vodu uđem. Tu sam najjači."

"A tek kakav sam ribar", zavrti glavom Žonja.
"Da, ali Kingo je bolji", prozbori Graba, prekidajući svoju "šankersku" šutnju. "On od sto šupova ulovi 99 riba."

"Kako šupova, pa ne kugla valjda", dobaci sve klonuliji Sakib.
"Jest najbolji", nerado priznaje Žonja.

"Ribu treba znati upecati. Ja ih hvatam na grobljanske crve, klen kada ga vidi zaskiči i poskoči u vodi. Odeš na groblje i potražiš ih ispod cvijeća. Zabaciš i malo pričekaš. Kad se uhvati vrti se u vodi kao", objašnjava Žonja mrdajući kažiprstom desne ruke.

"Riba kad ga vidi onako velikog sva pretrne i izgubi pamet.
A i šumski mravi su odlični. Gdje god vidim šumski mravinjak zavrnem rukave i zaronim ruke", sagnu se Žonja praveći slikovit prikaz.

Nevoljno ga prekidamo riječima da nažalost moramo ići. Pridiže se, popravlja majicu koja mu se izvukla iz hlača: "Pa dobro, al' obavezno još koji put navratite."

"Gazda koliko smo dužni za turu kafani."
"Devet maraka."
"Koliko?"
"Pa devet. Pivo marka, rakija pola."

Na izlasku iz "Čikarine kafane" presjekoše nas Žonjine riječi: "Hej novinar, hvala za pivo. Morate obavezno doći kada budemo organizovali 'Zlatni kotlić', druženje će trajati tri dana. Jelo i piće besplatno."