Banja Luka Online - Genijalnost pregažena novcem

'Prije će ukiseljeni pas proći kroz ušicu igle nego će multimilioner stvoriti kvalitetnu umjetnost'. Zaključio je to likovni kritičar Jonathan Jones, osvrćući se pritom na Damiena Hirsta.

'Ukiseljeni pas' zapravo je najpoznatiji Hirstov rad 'The Physical Impossibility Of Death In the Mind Of Someone Living' koji prikazuje morskog psa u formaldehidu.

Riječ je o izjavi s povodom, budući da je nedavno objavljeno da ovaj britanski umjetnik u dobi od četrdeset godina 'teži' ni manje ni više nego stotinu miliona funti. Time je Hirst postigao rekord jer nijedan umjetnik njegovih godina dosad nije stekao toliko bogatstvo isključivo svojim umjetničkim djelovanjem.
Damien Hirst se proslavio prvenstveno ranim radovima koje je prepoznao kolekcionar Charles Saatchi. Hirstove životinje u formaldehidu i svojevrsne rekonstrukcije apoteka na nov su način aktualizovale umjetnicima dragu temu smrti i raspadanja, a istovremeno su inovativnošću i Saatchijevom promocijom privukle veliku pažnju šire javnosti.

'Tačkaste' slike Hirst samo potpisuje, a 'proizvode' ih njegovi pomoćnici
Danas je njegova slava pomalo počela blijediti, a radovi mu se u pravilu svode na recikliranje vlastitih djela i na besmislene 'tačkaste' slike koje rade njegovi asistenti.

Hirstova dosadašnja zarada je zaista golema. Na primjer, Andy Warhol je vrijedio oko 228 miliona funti u vrijeme kad je umro (imao je pedeset i devet godina), a ni dvadesetak godina ranije nije bio siromašan, ali teško da je mogao nadmašiti Hirsta.

Slično vrijedi i za Salvadora Dalíja. Iako je u tridesetima stekao zloglasni nadimak 'Avida Dollars' (tako ga je prozvao André Breton smatrajući Dalíjev komercijalni uspjeh podilaženjem publici i rezultatom umjetnikove pohlepe za slavom i novcem) njegovo neizmjerno bogatstvo raslo je postupno.
Hirst je tako postao najmlađi bogatun među svim novcem opsjednutim umjetnicima svog vremena. Hoće li njegov pad zbog toga biti još groteskniji?
Opasnost proizlazi iz obijesti i samodopadnosti koje se kod većine (na egu osjetljivih) umjetnika povećava proporcionalno s povećanjem debljine njihovog bankovnog računa. Dalí i Warhol izgubili su iskru genijalnosti nakon što je novac postao centralna preokupacija njihovih života.

Warholu se opsjednutost novcem u kontekstu pop-arta i pop kulture još i može oprostiti, ali Dalí je s vremenom jednostavno postao previše iritantna osoba koju su kritičari teško uspijevali progutati.

Zanimljivo, istovremeneno je svojim ekscentričnim ponašanjem i djelima koja su većinom slijedila obrazac stvoren u tridesetim godinama prošlog vijeka sticao sve više obožavatelja. Zaradu pritom uopšte nije potrebno spominjati - ne samo da je podebljao bankovni račun prodajom svojih radova, već je unovčio i ime.

Pretvorivši se tako u brand, postao je prepoznatljiv ne više samo po slikama, ekscentričnom ponašanju i brčićima, već i po kolekciji parfema koja je lansirana pod njegovim imenom i prezimenom. Poslovni duh mu se ne može osporiti, ali šta je sa umjetnošću? Stariji majstori poput Rubensa i Moneta svojim su bogatstvom raspolagali mnogo tiše. Na primjer, Rubens je zarađenim novcem kupio seosko imanje Het Steen, u koje je bila uključena i titula lorda. Zatim je to imanje pretvorio u posao. Naime, mnogobrojni krajolici Het Steena donijeli su mu još veću slavu.

Claude Monet takođe nije bio siromašan, ali materijalno blagostanje nije narušilo njegova umjetnička dostignuća, niti ga je učinilo objesnim. Pejzaži lopoča – izuzetno kvalitetni radovi njegova opusa, nastali su nakon što je kupio kuću pokraj Seine u čijem dvorištu je kreirao vodeni vrt. A vrt stvoren novcem zarađenim na umjetnosti rezultirao je jednako vrijednom umjetnošću.
Picasso je isto dobar primjer bogatog umjetnika koji se nije dao zavesti imanjem. Od tridesete nadalje mogao je sebi priuštiti najbolje ateljee i kuće. Ali kad se pogleda njegova slika vlastitog ateljea na imanju u Cannesu, on ne izgleda kao studio pozera i bogatuna. Vjerovatno je razlog tome činjenica da je Picasso živio za posao, a nasljednicima je prepustio uživanje u svim materijalnim manifestacijama tog posla.

Kritičari Hirstu preporučuju da se ugleda na Rubensa, Moneta i Picassa, iako se čini da je za to već prekasno. Nakon što je dospio na listu neizmjerno bogatih, Hirst je, kao što je ranije navedeno, u kreativnom aspektu posustao. Međutim, ime mu je brendirano, a tako će i ostati sve dok ima snobova koji su zadovoljni činjenicom da kupuju samo njegov potpis.