06.07.2006.

Anali su od starog vijeka prepuni anegdota i legenda vezanih uz privatni i profesionalni život monarha i drugih vladara. Njihovi se životi, kao životi javnih osoba, mogu uporediti s današnjim glumačkim ili muzičkim zvijezdama, o kojima javnost želi znati sve, do zadnjeg detalja. Neki se problemi uspijevaju sakriti, ali neki svjesno ili nesvjesno isplivaju na površinu, posebno ako se očituju u odnosu prema državi i narodu kojim se vlada

Nijedno carstvo nije toliko poznato po dekadentnim i pokvarenim carevima kao Rimsko Carstvo. O njihovim bi se bizarnim i bolesnim postupcima mogla napisati doktorska disertacija, jer je skoro svaki drugi car nekoga ubio, otrovao, prevario... Istaknućemo, međutim, dvojicu koji su obilježili samo stvaranje Carstva, a time kao da su poput zlogukih proroka najavili nestabilnu društveno-političku tvorevinu čije su prave vrijednosti umrle zajedno s prvim carem ili čak republikom.

Moramo spomenuti i Charlesa VI, francuskog kralja koji je umislio da je od stakla i da se svaki čas može razbiti. Istorija je zapamtila i mnoge vladarice poremećenog uma, kao na primjer Marie Louise Orleansku, tzv. francusku Mesalinu koja je bolovala od bulimije i umrla prije 24. rođendana, ili Isabelu Portugalsku koja je unijela ludilo u španjolsku kraljevsku porodicu.

Treći rimski car, poznat pod imenom Kaligula, izdanak julijevsko-klaudijevske porodične loze, bio je poznat po svojoj ekstravaganciji, izopačenosti i okrutnosti, te ga kao takvog skoro svi preživjeli istorijski izvori i dokumenti ocrtavaju. Od silnih anegdota najpoznatija je ona koja vjerovatno najbolje opisuje njegovo ludilo, a to je epizoda kad je svog najdražeg konja, Incitata, postavio za senatora u namjeri da ga izaberu za konzula. Osim toga, održavao je incestuozne veze, a posebno je bio blizak s mlađom sestrom Drusilom.

Posljednji izdanak julijevsko-klaudijevske loze, ujedno peti rimski car, bio je dobro poznati Neron. Taj ozloglašeni vladar nije pretjerano mario za državne poslove i politiku, radije je uživao u raskalašenim zabavama i pisanju poezije, iako mu je i to slabo išlo. Uz njegovo je ime vezana poznata legenda prema kojoj je Neron dao zapaliti Rim kako bi što bolje opjevao propast Troje. Međutim, prema Tacitu, Neron se nije nalazio u Rimu kad je izbio požar, ali je po povratku izašao na balkon svoje vile, promatrao kako plameni jezici gutaju grad i smišljao stihove!

Sveti grijesi

Papa Urban VI
Naravno, nisu samo carevi uživali u moći i vlastitom ludilu. Mnoge su se pape kroz vijekove pokazali kao divlje i nimalo hrišćanske vođe. Jedan je od njih, zbog svog potpuno bezumnog ponašanja, u istoriji ostao zapisan kao Ludi Papa. Pravim imenom Bartolomeo Prignano, papa Urban VI. već je na samoj svečanosti nakon izbora bio toliko pijan da je izvrijeđao sve prisutne kardinale, a jednog od njih i fizički napao. Ubrzo se pokazalo da se radi o agresivnom, arogantnom i nerazumnom čovjeku, pa ne čudi što se već u roku od godine dana unutar crkve stvorila nova frakcija koja je izabrala drugog papu, Klementa VII, čime je započeo tzv. Veliki raskol koji je razdijelio hrišćanski svijet u sljedećih 40 godina. Urban VI. u Napulju zarobljava šestoricu kardinala koje nakon šest mjeseci mučenja daje žive zakopati, a neke zatvorene u lijesove baca u more. Iako je kao papa vladao crkvom čak deset godina, mnogi smatraju da nije umro prirodnom smrću, već da su ga otrovali pobješnjeli Rimljani.

Najgrozniji među monasima

Ivan Grozni
Jedno od najzanimljivijih imena upisano u ruske anale bez sumnje je Ivan Grozni, okrutni tiranin koji je vladao u 16. vijeku. Imao je samo tri godine kad mu je umro otac, a ujak Jurij se pobrinuo da dijete dobije pravo na tron. Ujaka su, međutim, uhapsili, zatvorili u tamnicu i ostavili da umre od gladi. Do osme godine je ostao bez majke i bez većine porodice, pa se o njemu i gluhonijemom bratu niko nije brinuo. Ivan je svoj revolt iskaljivao na slabijima od sebe, životinjama, kojima je u bijesu čupao dlaku ili perje, kopao oči i rezao tijela.

Do 17. se godine, kad je službeno proglašen ruskim carem, pretvorio u ozbiljno poremećenu osobu s velikim alkoholičarskim problemom. Sljedeća bitna prekretnica u njegovu životu i okrutnosti dogodila se nakon 13 godina kad mu umire supruga, Anastasia Romanovna, na čijoj je samrtnoj postelji pred dvorskim plemićima glavom porazbijao namještaj, a nakon toga, zbog sumnje da su mu otrovali ženu, mučio je i pobio velik broj političkih protivnika.

Kasnije više nije bio toliko emotivan u bračnim vodama, četvrtu je ženu poslao u samostan jer mu je dosadila, a sedmu je dao utopiti zbog sumnje da ga vara. Okrenuvši se sekti, s pristalicama je izvodio vjerska žrtvovanja, većinom praćena orgijama, silovanjima i mučenjima. Svoje je protivnike, ali i nevine ljude koji su mu se slučajno našli na putu mučio na nezamislive načine, utapao, koristio kao mete, kuhao do smrti, a sve je to radio uglavnom iz zabave. Pred kraj života tijelo mu se počelo raspadati, više nije mogao ni hodati, pretpostavlja se od sifilisa, od kojeg je vjerovatno i umro. Za života Ivana Groznog skoro da nije bilo plemićke porodice koju nisu dotakla njegova ubistva, a neke od njih je potpuno iskorijenio.

Prema 20. vijeku
Bavarska danas ne bi bila tako popularna turistička lokacija da nema bajkovitih dvoraca poput Neuschwansteina, Linderhofa, Herrenchiemsee i drugih, a svi su ti dvorci umotvorina jednog od najkontroverznijih kraljeva u istoriji, Ludwiga II Bavarskog ili Ludog Ludwiga, koji je na prijestolju naslijedio svog oca Maksimilijana 1864. godine.

U mladosti je kao tinejdžer s nerazdvojnim prijateljem, a mnogi sugerišu da su bili i mnogo više, provodio vrijeme u jahanju, čitanju poezije i izvođenju scena iz Wagnerovih romantičnih opera. Iako se to od njega očekivalo te se i zaručio, Ludwig se nikada nije oženio ni bavarskom kraljevskom prijestolju ostavio nasljednika. Zanesen starogermanskim legendama, povukao se u osamu te s prijateljem osmislio nekoliko skupih, bajkovitih palača i vlastiti svijet iz mašte prenosio u stvarnost. Međutim, 1886. godine službeno je proglašen ludim i nesposobnim da obavlja dužnosti budući da je kraljevsku porodicu, ali i cijelu zemlju doveo na rub bankrota gradeći dvorce iz snova.

Ne smijemo zaboraviti dvije vjerovatno najkontroverznije ličnosti 20. vijeka – Adolfa Hitlera i Josifa Visarionoviča Staljina. Kad je u januaru 1933. godine Hitler sa svojom strankom bio nadomak vrha, tadašnji ga je njemački predsjednik, stari feldmaršal von Hindenburg, ismijao riječima: Tog češkog kaplara ne bih postavio ni za ministra pošta, a kamoli za državnog kancelara!

Ali nakon Hindenburgove će smrti, godinu dana kasnije, novoproglašenog führera njemačkog naroda i kancelara Reicha podržati čak 90 posto glasača!
Niko, naravno, nije mogao ni sanjati da se radi samo o uvertiri u jedan od najvećih pokolja čovječanstva u istoriji, da se radi o vladaru koji je uz pomoć nasilja i demagogije počeo širiti svoju divljačku diktaturu, a čije će odluke dovesti do krvavog svjetskog rata. Iako je Hitlerovo zdravlje uvijek bilo predmet debate, samo se pretpostavlja da je između ostalog bio ovisan o amfetaminima i da je bolovao od sifilisa.

U prilog hladnoći ličnosti dugogodišnjeg gospodara SSSR-a Staljina, diktatora kojeg su za života slavili kao oslobodioca od fašizma, a poslije smrti ga mrzili kao tiranina koji je odveo u smrt oko 20 miliona ljudi, dobro ide njegova vlastita izreka: Jedna smrt je tragedija, milion smrti je statistika. Staljin je svoju statistiku gradio na Lenjinovom 'crvenom teroru' koji je dogradio masovnim čistkama i progonima monstruoznih razmjera. Na njegovom se sprovodu 1953. godine okupilo oko pet miliona ljudi, a stravične scene uzburkane mase koja je zdrobila stotine ljudi bile su mračan epilog jedne strahovlade koja je progutala milione žrtava.