01.06.2006.
Kako ništa na ovom svijetu nije za džaba tako smo i mi odlučili da uzmemo nešto bez pitanja. Bar kad je u pitanju popunjavanje dnavno
objavljenih članaka na našem omiljenom i jedinom portalu.
Da pojasnim, sutra će u našem gradu gostovati
Dino Dvornik, recimo jedan od mojih omiljenih exYu funk izvođača.
A i nema ih mnogo
kad se sve uzme u obzir. Mi smo uradili najavu za taj događaj i moje subjektivno ali i objektivno mišljenje je da smo zaslužili kompenzaciju.
Da ne dužimo uvod, (što nikad nismo ni radili) ja sam odlučio da sa porodičnog bloga Dvornikovih skinem taze i interesantan članak o onome što me
kopka godinama a odgovara naslovu teme.
Ovaj i mnogo drugih interesantnih dešavanja o prgavoj familiji možete pogledati baš tu na
http://opaljena.blog.hr/
Dakle: "zašto su žene lude za cipelama?"
Ovo pitanje je postalo kulturni fenomen, dio dugih i iscrpnih emisija, kolumna u raznim ženskim časopisima, predmetom ispijanja kava i šetnji po
gradu. To je svojevrsan ženski "fetish". Ali zašto baš cipele?
Ajmo u prošlost.
Kad sam bila cura, volila sam cipele, ali ih kod nas nije bilo u velikim količinama a izbor je bio mizeran. Kao djetetu, mater mi je cipele donosila
iz Trsta i one bi bile pohranjene za neke bolje prilike. Znate za one dane, kada bi sa materom izašla vani u šetnju, kad bi me mater uredila ko
princezu,i kad ne bi smila pomisliti na neko igranje i skakanje. Joj,koji je to gušt bio kad bi mi mater dolazila iz Trsta ili Pescare. Mi,
dica(sisterica i ja), nismo mogle spavat od uzbuđenja šta će nam mater donit. Koja je to srića i veselje. Uglavnom, naša mater se volila lipo oblačit.
Sjećam se sa kojim guštom sam gledala u njene cipele koje su obavezno bile na veliku petu, i koliko puta sam te cipele probavala, jedva čekajući kad
ću ja takve cipele moći obući. Moja mater imala je 2-3 para cipela po sezoni, nije puno ali sve su bile za "pet". Sjećam se da su jedne cipele išle
na sve. Nije bilo, kupovanja 10 pari cipela, pa mjenjaj po želji i boji.
U mojoj kasnijoj fazi, u doba "depozita", kad nisi moga u Trst,s nalazili smo se na svakojake načine, čekali bi u redu na onih nekoliko pari cipela
iz izvozne linije što bi došle u dučan. Ljeti sam imala neke šlape za na more, i kao neke sandale za svakodnevnu upotrebu, još ako bi se ogrebla za
espadrile.....mojoj sreći nije bilo kraja. Nekada smo naručivali cipele u Remetina(postolar iza Sv.Frane)koji je u ono doba radio cipele od talijanske
kože, čekalo se mjesec dana i plačalo se masno.
Ne znam zašto, ali cipele su oduvijek u mojoj familiji bile važne.Čak i moj otac,nosio je isključivo talijanske cipele,nije bilo šanse da stavi nogu u
Borovo ili Šimecki.
Moja prabaka je uvik govorila da svaka dama mora imati dobre, cipele, torbu i šešir, a sve ostalo može biti krpa.
I eto, već u najaranijem dobu mog sazrijevanja, cipele su zauzimale najvažnije mjesto. Kad god se išlo na neko putovanje, prvo i osnovno je bilo,
kupiti cipele. Što je i logično, cipele je teže naparaviti nego odjeću. Odjeću si uvijek mogao sašiti i nekako se prošvercati, ali cipele........to je
ipak malo teže, to je mala umjetnost.
Sada da se vratimo u sadašnjost.
U sveopćem izobilju odjeće i cipela, dobar par cipela itekako se još uvijek istiće u izlogu. Kad one zapnu za oko, desi se ljubav na prvi pogled,
razvije se cijeli kemijski proces koji tilta u glavi "I MUST HAVE", i ja hipnotizirana ljepotom ulazim u dućan, molim sve moguće bogove da ima
broja, a cijena....nije upitna, radit će kartice, rate.... nije važno. Sva se tresem, dok prodavačica kopa po skladištu tražeći moj broj, i kad vidim
da ih nosi, već pomalo drhtim od uzbuđenja. Onog trenutka kad ih stavim na nogu, dobivam osjećaj kao da sam Pepeljuga, kojoj su baš te cipele
naparavljene za moju nogu. Kao da sam baš ja, ta kojoj pristaju, jedna jedina. Doduše nema princa ispred mene koji bi djelio to oduševljenje što sam
baš ja, ta koju on traži i čija noga savršeno klizi u toj cipeli. hebi ga, druga su vremena, pa je dovoljno da ja doživim taj orgazam uzrokovan
cipelom na mojoj nozi. Ako se desi taj čarobni klik koji sadržava ljepotu, udobnost, moj broj, kemijske procese u mom tijelu..... odluka pada, bez
puno razmišljanja.
Ima još jedna dobra stvar kod kupovine cipela a to je da nema onih malih zagušljivih kabina, skidanja i navalačenja.... već lijepo sjediš u stolcu i
probaješ cipele.
Od dolaska proljeća stalno sam bila u potrazi za cipelama koje će izmamiti uzdah i oduševljenje. No,u Zagrebu pregledala sam sve dućane, tražeći
cipele. Vidjela sam mnogo "štikli" raznih boja, raznih ukrasa, štraseva, cvijeća, ima prekrasnih ali me odbija misao da su na visokim i tankim
petama, koje ja jednostavno ne nosim iz praktičnih razloga, teško je u njima hodati, nisu za svaki dan, bole me noge i osjećam se kao žirafa. Tražila
sam nešto praktičnije ali lijepo. Zaključila sam da je nemoguće naći neku cipelu "univerzalku" i da ću morati pazariti više pari (što me dodatno
razveselilo). Razočarana onim što se nudi u Zagrebu, moju potragu za čarobnim cipelama nastavila sam u Splitu.Tamo je uvik bilo ljepših i
originalnijih cipela. Zaparavo, većina mojih cipela su iz Splita. I tako naletim u jedan dučan i padnem na guzicu od ljepote. Tu je bilo bar 10-ak
pari koje su meni prirasle za srce odmah, zbog kojih sam se počela tresti i preznojavati. U uži izbor ušla su tri para cipela i nisam mogla napraviti
selekciju. Jednostavno.....to je bilo to. Koje izbaciti? Jedne su na visoku petu, trebaju mi za jedno vjenčanje i neke žešče izlaske. Jako su udobne,
prekrasne zlatne boje sa koraljima.
Druge su od metalnih alkica, zlatne boje, niske....definitivno unikatne i prekrasne,
a treće su japanke sa "swarovski" srcem,plave i nježne, ali ženstvene i otmjene.
Muku sam mučila, a onda odlučila "Kuptit ću sva tri para". Ma neka... jer znam da ću stalno misliti na njih i proklinjati sebe što ih nisam
kupila.
I tako,izađem ja iz dučana sa osmijehom zadovoljne žene, čak je i Omamljeni primjetio moju sreću pa me zagonetno pogledavao. Odmah sam mu rekla, ko iz
topa, pa neka me odmah kazni, pribije na križ, izvrijeđa mene i cijelu familiju:
- Pazarila sam tri para cipela! - i gledala njegovu reakciju.
- Tri para! - uzviknuo je
- JESSSS. - odgovorila sam spremna na sve.
- I sva tri ti se sviđaju? - upita
- Da sviđaju......jebote, nisam se mogla odlučiti! - vadim cipele da mu ih pokažem.
- A stvarno su lipe! - oduševljeno će.
- I sad me ne pitaj ništa više. - odgovorim ja.
- Znaći,najeba sam.
- Jesi....
- a dobro...- kaže on
- Aj, oprala sam svajest pa sam i tebi kupila jedne... one koje si mi zadnji put pokaza u izlogu....- lukavo, ženski ću ja.
- A super....one....ka golfereske... - pita on.
- E teee....ludilo su! - uzviknem i pokažem mu.
Omamljeni je bio sretan, ali to nije bio jedini poklon. Nisam pizda koja sebi sve kupi, a njega zadovoljim jednom stvari. Kupila sam ja njemu, još
toga, puno lipih stvari.
Meni su cipele, stvarno nešto posebno. Mogla bi ih sve izložit u dnevnom boravku koliko su mi drage i lipe. Sve cipele koje sam kupila i koje su
koštaju malo bogastvo, uredno čuvam u posebnim kutijama. To su cipele za sva vremena, moja mala slabost.
http://opaljena.blog.hr/
Na kraju opet ništa jeli? Pa nisam dobio odgovor na pitanje. Ali nema veze, sad bar znamo da je cura luda za cipelama. Što i ne predstavlja
odgovor na neko životno pitanje.
