26.05.2006.

Srećan rođendan kurvaru stari. Ups.. Opet jedan cijeli dan sa zakašnjenjem.
Mrak je, pionir sam postao, pa može se reći u zadnji čas. Još jedna generacija je poslije mene prošla što bi značilo da sam na vrlo dobrom pretposljednjem mjestu Titove omladine. Došao je dan, svjetlo je upaljeno. Ovo se već nadasve lako može povezati sa poznatom doskočicom "Jeb`o mater ko ga upali".

Do tekstova o Titu, gore pomenutom, se vrlo lako dolazi. Od toga koliko je žena imao, preko toga koliko je sekretarica povalio, pa do životnog mu puta, sa kojeg po svemu sudeći nije trebalo da skrećemo. Ekipa ovog sajta još uvijek nastoji da bar neka od obećanja ispuni ili bar ne pogazi.

Evo priče nepoznatog tekstopisca u svojoj izgleda svesrdnoj ulozi nepopravljivog ljubitelja onih vremena.

ČUVAJMO BRATSTVO I JEDINSTVO KAO ZJENICU OKA SVOG. - Ovom porukom bi pokojni Josip Broz Tito počinjao ili završavao mnoge od svojih čuvenih govora na bezbrojnim mitinzima širom bivše Jugoslavije. Mnogi od onih kojima je poruka bila upućena su istu shvatili bukvalno, dok su poneki shvatili pogrešno a neki nisu ni htjeli da je shvataju. Nakon nekoliko decenija titove karizmatične vladavine ta rečenica je ovdašnjim ljudima uglavnom dosadila i postala usputna i skoro neprimjetna poput refrena neke hit pjesme koja ne silazi sa prvog mjesta top lista u svim jugoslovenskim republikama. U slučaju Bosne i Hercegovine kao etnički najizmješanije sredine na balkanu, ta rečenica je imala teško značenje, ali to je već druga priča koja uostalom nije još ni završena. Tito je pored ove imao puno sličnih i legendarnih izjava po kojima ga pamte i sljedbenici i protivnici.

O Titu je vec toliko napisano, ispričano, snimljeno, izmišljeno i otkriveno ali slabo o ljudima nad kojima je bdio. Naročito mladim ljudima, nekadašnjim titovim pionirima i omladincima a kasnijim manijacima, ratnim zločincima, alkoholičarima, ratnicima, narkomanima. Naravno nisu svi ogrezli u te kategorije ali zadnji balkanski ratovi pokazali su da ih je bilo podosta. Još je veći broj starijih bio u svemu tome i oni su uglavnom povukli za sobom one mladje ali nakon titove smrti i mladi su se nekad valjda zapitali čiji ce sad pioniri i omladinci da budu. Za koga da nose marame, karanfile i stafete. Oko desetak godina nakon Tita trajala je ta dilema a na pitanja ne stigoše odgovori. Stiglo je samo bezbroj novih, jezivo teških pitanja. Negdje između prostora i vremena ostao je specifični odnos između mladih u BiH, kako kod generacija rođenih sedamdesetih tako i među onima rođenim poslije Tita koji se pomalo trude da naslijede neka znanja i trikove od njihovih prethodnika koji se makar kroz maglu sjećaju vremena kad su bar u nešto vjerovali.