11.05.2006.

Iako možda na prvi pogled izgledaju bajno i romantično, teško je povjerovati da su životne priče velikih kompozitora minulih vijekova monotone poput života nositelja bilo kojeg manje spektakularnog zanimanja
Genijalci su u pravilu isključeni iz grupe 'dosadnih', koliko zbog talenta koji je doveo do 'vječnih kompozicija', toliko i zbog često čudnog karaktera koji ih je učinio metama tračeva i uvijek zahvalnim materijalom za popunjavanje stranica žute štampe.

KOMPOZITORI U ALKOHOLNIM PARAMA
Osobina koja ujedinjuje većinu zaista velikih kompozitora je povelika ljubav prema alkoholu, iako ih to nužno ne odvaja od ostatka čovječanstva (alkoholičara bi se našlo i među računovođama, ali to je već sasvim druga priča).
Igor Stravinski je njegovao posebno prijateljstvo s čašicom, čak u toj mjeri da je sebe nerijetko nazivao i 'Straviski'. Naravno, budući da je često pretjeravao, postoji nekoliko priča koje opisuju na koje se sve načine osramotio u takvim situacijama.
Posebno je sočna ona koja tvrdi da se na svečanoj večeri u Bijeloj kući, priređenoj u njegovu čast, toliko napio da ga je sam predsjednik Kennedy otpratio u toalet prije nego što ga je strpao u taksi. Ne govori se čemu je Kennedy prisustvovao u tom toaletu, ali prizor sigurno nije bio ugodan.
U drugoj prilici Stravinski je izbjegao sastanak na kom je trebao dogovoriti saradnju s jednako slavnim Marcom Chagallom jer je bio toliko pijan da ga niko nije mogao probuditi. S druge strane, u poslu koji se ticao isključivo komponovanja, bio je veliki profesionalac, čak opsesivna cjepidlaka.
Njegove radne metode bile su sitničavo pedantne, a radni sto je uvijek držao (pre)urednim. Zbog toga se često postavlja pitanje je li žestina nekih njegovih dijela proizašla iz redovnog priljeva alkohola u organizam, ili je nastala strogom i zauzdanom primjenom teorije…

AROGANTNI, PLAHI I JEZIČAVI
To uvijek vodi do drugog pitanja i vječne nedoumice koju većina kritičara i teoretičara nastoji izbjeći – u kojoj je mjeri privatni život (pogotovo ukoliko je prilično razuzdan) uticao na umjetničko stvaralaštvo pojedinog autora. Uvijek je primamljivo tražiti analogije između privatnog života umjetnika i muzike koju stvara, pa iako su zaključci koji se izvode iz takvih proučavanja često neutemeljeni, teško se oteti sumnji da 'gdje ima dima, ima i vatre'.
Gledano u tom kontekstu, Wagner je bio lud i arogantan poput muzike koju je stvarao, ali je s druge strane teško zamisliti Čajkovskog, autora brojnih smjelih i slavnih kompozicija kao uplašenog i unezvijerenog dirigenta koji je tokom javnih nastupa bio toliko nervozan da je dolazio u napast da jednom rukom pridržava bradu kako mu glava ne bi klonula.
Jednako tako je teško predočiti Franza Schuberta, ogrezlog u piću, uvijek u društvu žena prilično slobodna ponašanja i morala (nije ni čudo da je u trideset i prvoj godini umro od sifilisa), kako komponuje nešto tako čisto i nevino poput kvinteta za klavir, violinu, violu, violončelo i kontrabas nazvano jednostavno i neobično 'Pastrva'.
Gioacchino Rossini bio je takođe poseban i uvrnut, a istovremeno i poprilično oštar na jeziku. Napisavši 'Wilhelma Tella', Rossini je zaradio toliko novaca da mu je egzistencija bila osigurana za cijeli život. Kako baš i nije izgarao od želje za stvaranjem, a slava i besmrtnost već su bili tu, dao je jeziku na volju i proveo ostatak života uživajući i povremeno smišljajući duhovitosti uperene u pravcu kolega kompozitora.
Upravo je Rossini rekao da je 'Wagner imao nekoliko lijepih trenutaka, ali i nekoliko strašnih četvrtina sata'. Narugao se Berliozovoj 'Fantastičnoj simfoniji', a vrhunac je bila izjava koja se odnosila na britanskog pijanista i kompozitora, Rossinijeva savremenika: 'Upravo sam primio Stilton i kantatu od Cipriana Pottera. Sir je bio jako dobar.'

VELIKANI U STRAHU OD SMRTI I - SUPRUGA
Ako ništa drugo, Mahler nije želio napisati devetu simfoniju jer ju je smatrao opasnom budući da su Beethoven, Bruckner i Schubert umrli nakon što su se dotakli famoznog broja devet. Tako je nakon dovršene osme simfonije devetu nazvao 'The Song of the Earth’, a broj joj, naravno, nije pridao.
Međutim, prokletstvo devete ipak ga je dostiglo, možda upravo zbog paranoje koju je izazivala u njegovom nestabilnom duhu. Naime, deseta simfonija se, budući da prethodna nije imala broj, može smatrati i njegovom devetom. Ubrzo nakon nje je umro.
Određenu dozu ludosti posjedovao je i Richard Strauss, iako je njegova ludost za okolinu bila posve bezazlena. On je, naime, osim što je imao diskutabilno zadovoljavajuće odnose s nacistima (vjerovatno samo da bi sačuvao živu glavu pa mu se to ne može zamjeriti) bio i papučar teške kategorije.
Slavni autor nemoralne 'Salome' i nacističke omiljene 'Tako je govorio Zaratustra' kod kuće je bio tipičan potlačeni muški primjerak. Između ostalog, poznato je da ga je supruga Pauline dresirala da prije ulaska u kuću triput obriše cipele – jednom u vlažni, drugi put u suhi i treći put u gumeni otirač. A ipak je Richard ostao vjeran i privržen, kako se čini, prilično dosadnom braku.
Iako grijesi za koje se optužuje velike kompoziore nisu strani ni običnim smrtnicima, nije nimalo neobično da se velikane zbog toga oštrije prozivalo i glasnije im se rugalo. Ipak se radilo o slavnim osobama minulih vijekova, a gdje je slavna osoba, tu je i opasnost da se svaki njen postupak pretvori u kontroverzu!