Banja Luka Online - 'Occupation: Dreamland'

Kada čak i američki vojnici u uniformama na fronti u kamere govore da ne znaju što rade u Iraku i da žele ići kući, onda znate da nešto stvarno nije u redu. 'Occupation: Dreamland' još je jedan dokumentarni dragulj koji iskače iz mase ratnih dokumentaraca, snagom, iskrenošću i netaknutim dokumentarizmom prikazanog ratnog besmisla na Bliskom istoku.

Kada su režiseri Ian Olds i Garrett Scott dobili dopuštenje uvaljati se u 82. vod američke vojske s upaljenim kamerama i snimati kako mladići odjeveni poput Robocopa pokušavaju na okupiranom teritoriju, s nekoliko kilograma oružja na sebi, propagirati 'mir' i razvijati povjerenje kod rezigniranog i bijesnog stanovništva, nisu imali pojma šta ih sve čeka, kao ni to da će na kasetama dobiti zapise koje su dobili.

S jedne strane, lokacija na kojoj su vojnici proveli sedmicu dana svojih redovnih patrola, propagande i 'čišćenja terena', od pobunjenika koji napadaju iznenadno, neočekivano i s lavirintastih gradskih ulica koje poznaju daleko bolje od jenkijevskih došljaka, bila je Al-Falluja, gdje se svega nekoliko sedmica nakon odlaska dokumentarističke ekspedicije dogodio sveopšti haos i jedan od najvećih pokolja civila u istoriji američko-iračkog rata.

S druge, možda su i mogli očekivati da će im mladi vojnici otvoriti svoje srce, ali da će količina kritike, defetizma, posvemašnjeg razočaranja u svoju misiju i izgubljenosti između ličnih uvjerenja i posla za kojeg su plaćeni biti baš tolika, to nije mogao očekivati niko; doduše, većina uniformisanih 'klinaca' bila je pred istekom ugovora služenja američkim marincima, a kako ih ni u ludilu nisu planirali obnoviti (usprkos ispiranju mozga od strane za to specijalizovanih vladinih službenika čije su djelovanje, začudo, takođe smjeli usnimiti), istresli su dušu u kamere i jasno poručili da u osnovi ne žele biti okupatori za tuđe poslovne ciljeve, iako jednostavno moraju obavljati posao za koji su plaćeni.
'Occupation: Dreamland' pripada grupi klasičnih dokumentaraca, koji, doduše, polazi od jasne, angažovane namjere, ali bez pretvaranja u pamflet vođen majklmurovskom zvijezdom ispred kamere, jednostavno usmjerava objektive prema ljudima i situacijama koje ne treba komentarisati i premontiravati, koje se dovoljno snažno, fascinantno i jasno razvijaju i odvijaju same od sebe.

Nešto poput jednako razvikanog dokumentarnog filma 'Control Room' (funkcionisanje Al Jazeere u trenutku američke agresije), gdje režiseri nemaju potrebe previše 'kontrolisati' događaje, koji su ionako filmični u mjeri koju ni jedan film ne može imitirati na tako snažan način.

Usto, 'Occupation: Dreamland' fascinantno nam opušteno otkriva ko čini elitne jedinice američke vojske, iako ne zalazi previše u sâm proces regrutacije; njom su se pozabavili drugi, tako da ove zapise valja gledati u paketu s ostalim novodobnim hit-dokumentarcima, poput na Sundanceu nagrađenog hita 'Why We Fight?'.

Ali ono šta otkriva je kako najamništvo ne može stvoriti potrebni moral, kao i to da u dobu informacijskog overloada od vojnika jednostavno ne možeš sakriti istinu: većina uniformisanih lica (uz pokoji redneck izuzetak) otvoreno govori kako je svjesna da se bori za zaradu privatnih kompanija ljudi koji su nekim čudom zavladali Amerikom i svijetom; govore kako razumiju narod koji ih ne želi vidjeti na svojim ulicama (I ja bih se pobunio da mi sutradan oni dođu u Ameriku i hodaju s puškama po cesti govoreći kako su me došli osloboditi, jasno govori jedan od američkih soldata) i kako Svaki put kada neko izabere republikanskog predsjednika, moramo ići u rat...

Mladi Ameri s puškama, bačeni u pijesak zemlje u kojoj ne žele biti, često nalikuju na glavnog junaka filma 'Gušteri', ionako stvarnog Anthonyja Swofforda (kojeg je izvrsno odglumio Jake Gyllenhaal), poput bivšeg člana metal benda koji je u potrazi za stabilnom platom pristupio vojsci i vrlo brzo završio u paklu, ili obrazovanih, inteligentnih grafičkih dizajnera i propalih studenata koji su redom potpisali vojne ugovore s ciljem sređivanja vlastite egzistencije, ne bi li sada bili primorani na nemoguće misije.

Svjedoci smo i načina na koji gubitak prijatelja u zasjedama može do tada relativno razumne osobe transformisati u osvetom vođene ubice, cjelovite mješavine straha, uzbuđenja, mržnje, razuma i ludila koje čine rat, s naoružanim neprijateljima i civilima koji im u facu govore da se gube iz njihove zemlje.

'Occupation: Dreamland' se zbog toga može gledati i kao vrhunski dokumentarni film, ali i kao akciona drama kakvu Hollywood još nije uspio snimiti o novom iračkom ratu, izmjena emocija čija je snaga itekako podebljana činjenicom da je sve što vidite stvarnost koja ni u jednoj sekundi nije poštena, ali koja najbolje demonstrira ono što je jedan od intervjuisanih vojnika, mrtvo-hladno, u uniformi izjavio u kameru: Ako ikada postanete vojnik, znajte da će vas sjebati. Potpuno, od prvog dana. Sve ćete izgubiti.