09.07.2008.
Svako priznanje na izvjestan način može da nas iznenadi. Pogotovo kada ono stigne iz zemlje kakva je Francuska, koja je vijekovima bila kulturni uzor
drugim narodima, kaže profesor Mladen Šukalo povodom dodjeljivanja ordena Akademske palme, kojim ga je odlikovala Republika Francuska.
Šukalo je rođen 1952. u Ramićima, kraj Banjaluke. Diplomirao je romanske jezike i književnost i opštu književnost, scenske umjetnosti i
bibliotekarstvo na studijima u Sarajevu, a magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
U dugogodišnjoj karijeri bavio se i novinarstvom, bio je urednik časopisa za književnost i kulturu "Krajina", a trenutno obavlja dužnost šefa
Katedre za francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Banjaluci.
Područje Šukalovog naučnog rada je komparativna metodologija, književna teorija, teatrologija i srpska književnost 20. vijeka. Iz ovih oblasti Šukalo
je objavio više knjiga, eseja i naučnih radova. Takođe se bavi i prevođenjem s francuskog i italijanskog jezika. Sa Šukalom smo razgovarali o
značajnom priznanju, čiji je laureat, o njegovom radu i saradnji s Francuskom...
NN: Dobitnik ste Akademske palme, ordena kojim Republika Francuska odlikuje profesore. Recite nam nešto o toj nagradi i kako ste je dobili?
ŠUKALO: Na plaketi, koja ide uz orden Akademske palme, stoji da mi se to priznanje dodjeljuje zbog mog "doprinosa francuskoj kulturi". To
obrazloženje se može tumačiti iz više uglova. Međutim, ovo odlikovanje, koje je ustanovio Napoleon 1808. godine, dodjeljuje ministar obrazovanja, čime
se donekle uokviruje krug dobitnika. Kako sam u prosvjeti proveo tek trećinu svog radnog vijeka, očigledno je procjenjivan moj cjelokupni dosadašnji
rad. Svako priznanje na izvjestan način može da nas iznenadi. Pogotovo kada ono stigne iz zemlje kakva je Francuska, koja je vijekovima bila kulturni
uzor drugim narodima. Ipak, iznenađenje kratko traje i čovjek se vrlo brzo navikne na tu situaciju pa počinju prevladavati druga osjećanja. Prilikom
uručenja ovog ordena rekao sam da poslom kojim se bavim upravlja neprestana sumnja u vlastiti rad i to ona sumnja koja tjera naprijed. Jedno od
najbitnijih osjećanja je svakako to što ovo priznanje predstavlja satisfakciju za svu onu energiju koju sam ulagao u nauku i kulturu više od tri
decenije. Time se na posredan način potvrđuje smisao angažmana koji, ma koliko da je javan, obično promiče daleko izvan pogleda i suda javnosti.
NN: Kako je došlo do saradnje s Francuskom i koje su Vaše impresije iz te razmjene kultura, jer osim što ste predstavljali francusku kulturu ovdje, Vi
ste svojim radom nastojali i predstaviti našu kulturu u svjetskim okvirima?
ŠUKALO: Umjesto pojma "saradnja" radije bih govorio o "pripadnosti" jednoj duhovnosti, čije je porijeklo i korijene teže ustanoviti, za razliku od
one stvarne pripadnosti, pripadnosti srpskom jeziku i srpskoj kulturi. Ipak, čini se da je sve poteklo iz vremena studentskih dana kada sam
istovremeno studirao francuski jezik i književnost i opštu i komparativnu književnost s teatrologijom. Na prvom studiju su se sticala klasična znanja
iz romanistike, dok je drugi, tek osnovan, bio zasnovan na najsavremenijim duhovnim orijentacijama: početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka ta
duhovnost se, u svjetskim okvirima, pa i na našim prostorima, temeljila na francuskom strukturalizmu i poststrukturalizmu. Još ako se ovome doda
činjenica da je francuska nauka o književnosti utemeljila komparatistiku, jasna je moja bar trostruka "pripadnost" francuskom duhu. A kad sebe
gradite u takvim relacijama, kad djelujete u takvim okvirima, njihove posljedice pokazuje moj cjelokupni, dosadašnji rad.
NN: Vodite Katedru za francuski jezik u Banjaluci, kako je došlo do pokretanja te katedre i kakvi su utisci o njenom radu?
ŠUKALO: Zanimljiva je činjenica da je Katedra za francuski jezik i književnost zvanično počela s radom 1. oktobra 2007. godine, a to je isti datum
kada je donesen ukaz o mom odlikovanju. Međutim, još prilikom osnivanja Filozofskog fakulteta u Banjaluci 1994. godine ukazano je na potrebu
postojanja romanističkih studija. Ne treba ulaziti sada u razloge što se toliko čekalo s organizovanjem nastave iz ove oblasti: bitno je da se ove
godine treba upisati druga generacija studenata francuskog jezika i književnosti. Tek za tri-četiri godine imaćemo pravu sliku o radu na toj katedri,
kao što se njena konsolidacija može očekivati tek za desetak godina. Dosadašnji rezultati ulijevaju značajnu dozu optimizma.
NN: Prevodili ste s italijanskog i francuskog, objavili nekoliko knjiga i više naučnih radova, na šta se trenutno fokusira Vaš rad?
ŠUKALO: Posljednjih desetak godina opšta tendencija nauke o književnosti upućena je najvećim dijelom ka kulturološkim i interdisciplinarnim studijama.
Povremeno prevedem neke od bitnih metodoloških rasprava, koje mi se čine relevantne za naš prostor, a one su upućene ka fenomenima stranosti,
imaginarnog, pamćenja, mentaliteta, o čemu svjedoči moja knjiga "Oblici i iskazi", koja je objavljena prošle godine. U posljednje vrijeme, crpeći
ideje od najznačajnijih francuskih, ali i drugih naučnika bavim se najčešće tumačenjem djela iz srpske kulture, čime se, s jedne strane, potvrđuje
opšti značaj te misli, a, s druge strane, i vrijednost vlastite kulture.
