02.01.2008.
Film "Turneja" je krajnje antiratni i postavlja pitanja koja se mene lično duboko tiču i zbog kojih sam konačno otišla sa ovih prostora i
promijenila svoj život, kaže Mira Furlan, koja sa vrsnom glumačkom ekipom (Dragan Nikolić, Slavko Štimac, Bogdan Diklić, Josif Tatić, Sergej
Trifunović) trenutno na lokacijama širom Republike Srpske snima novi film Gorana Markovića.
Mira Furlan spada u filmske umjetnike starog kova. Rođena u Zagrebu, gdje je završila Akademiju za kazalište, film i televiziju, karijeru prvo
ostvaruje na televiziji, a potom i u pozorištu. Na filmu debituje 1982. godine u "Kiklopu" Antuna Vrdoljaka, gdje za ulogu Enke dobija "Zlatnu
arenu" na festivalu u Puli. Jedna od najzaposlenijih filmskih glumica druge polovine osamdesetih godina, dokazala se širokim rasponom raznovrsnih
uloga: od siromašne radnice zaljubljene u pogrešnog čovjeka u filmu "Za sreću je potrebno troje", po većini kritika dosad najboljoj, do
filmova-hronika, u kojima tumači žene izložene raznim iskušenjima. "Zlatnu arenu" za glavnu ulogu osvaja likom tradicionalno vaspitane Crnogorke u
"Ljepoti poroka". Ratna zbivanja je 1991. dovode u Ameriku, u kojoj trenutno živi sa suprugom Goranom Gajićem i devetogodišnjim sinom Markom.
NN: Na snimanje "Turneje" došli ste iz Los Anđelesa. Otkud ideja za saradnju sa Markovićem?
FURLAN: Uvijek sam voljela Markovićeve filmove, jer su inteligentni i duhoviti. Jako mi je drago da mogu raditi ovaj film, osobito što se sa samom
njegovom idejom mogu vrlo lako identificirati, jer sam iskusila šta znači biti glumac suočen sa nečim što ti se čini da nije tvoja stvar, da te se ne
tiče, a na kraju te se, naravno, potpuno tiče, i uđeš u situaciju u kojoj nemaš izbora. Film "Turneja" je krajnje antiratni i postavlja pitanja koja
se mene lično duboko tiču i zbog kojih sam konačno otišla sa ovih prostora i promijenila svoj život. Srećna sam da sam dio tog projekta.
NN: Jeste li gledali predstavu "Turneja" u Ateljeu 212 ili je ovo Vaš prvi kontakt sa scenarijom?
FURLAN: Nisam, ali sam čitala tekst. Živim u Americi pa nisam u toku sa svim što se dešava na sceni u regionu, ali mi je jedan prijatelj dao tekst da
pročitam i dopao mi se. Poistovijetila sam se s njim jer sam se i sama osjećala izgubljenom devedesetih godina i zato sam otišla. Sve što se tada
događalo nisam mogla da podnesem. Ovaj film priča i o tome.
NN: U filmu igrate glumicu koja se sa kolegama nađe u ratnom vihoru. Koliko ste se identifikovali sa likom?
FURLAN: Uvijek postoji identifikacija, bez toga se ne može raditi. Barem za mene je tako. Čovjek uvijek nalazi neki spoj toga što igra i sebe, a ovdje
je taj spoj vrlo lako naći jer je situacija slična glumica - glumica i rat - rat (smijeh).
NN: Veliki broj glumaca iz bivše Jugoslavije učestvuje u filmu, šta mislite o ponovnom okupljanju glumačke postave sa prostora nekadašnje
Jugoslavije na zajedničkom projektu ovog tipa?
FURLAN: Mene jako veseli. Za mene je veliki korak da je to uopće moguće. Jako se teško bilo odlučiti na korak da iz Los Anđelesa dođem na snimanje,
jer je ovo dugačak i strahovito težak projekat koji se snima tokom zime, koja baš i nije moje omiljeno godišnje doba. Teško je, ali pomisao da u filmu
igra jedan Dragan Nikolić sve mijenja. Biti u ekipi sa njim to je sreća, lakoća i duhovitost koju on unosi u posao je toliko dragocjena da i kad se
smrzavaš i kad više ne osjećaš ni prste na rukama ni prste na nogama, jedva govoriš svoje replike jer su ti se smrzla usta, humor sve rješava.
NN: Vaša popularnost na ovim prostorima kao da nije splasnula. I dalje ste okruženi obožavaocima?
FURLAN: To je krasno, zapravo začuđujuće zato što se u međuvremenu moj život tako drastično izmijenio i ja sam se na neki način odmakla od toga. Ne
identificiram se sa tom osobom koja se zove mojim imenom i koja je snimala filmove sedamdesetih i osamdesetih, a koju oni pamte i vole. U Americi sam
igrala u dvije serije, od kojih je jedna kultni hit, a druga je mejnstrim hit i ljudi me prepoznaju na ulici i isto tako se hoće slikati sa mnom, ali
ova vrsta pažnje, ljubavi i topline - to mogu doživjeti samo ovdje. Vrlo sam zahvalna da me nisu zaboravili, jer je prošlo 16 godina otkako sam
otišla.
NN: Sa Vama je na snimanju i Vaš sin. Kako uspijevate uskladiti ulogu žene-glumice i žene-majke?
Furlan: U ovaj film sam se upustila prvenstveno zbog načina na koji se bavi ratom i zbilja ga punim srcem mogu podržati kao glumica i kao ljudsko
biće. Igrom slučaja moj muž, takođe, radi sada ovdje, tako da je Marko prvi put morao sa nama i zaista mnogo brinem zbog toga. Do sada nam se to nije
dešavalo, inače oboje nikad ne odsustvujemo u isto vrijeme. Strašno sam se trudila da Marka poštedimo toga i moram reći da osjećam silnu grižu
savjesti, sada je njegov raspust i voljela bih da smo otišli negdje gdje bi ga razveselili. Nadala sam se da će biti prilike za to, ali eto završilo
se sve u trejleru s kompjuterom.
NN: Da li ovaj projekat znači povratak na glumačku scenu našeg regiona?
FURLAN: To ne znam, ovo je samo jedan projekt. I kad sam se vratila prvi put u Hrvatsku da igram Medeju svi su me pitali da li to znači povratak, ali
nakon Medeje nije se ništa naročito desilo, nisu zaredale mnogobrojne zanimljive ponude, tako da moja prisutnost zavisi o tome da li postoji neki
projekt u kome sam potrebna ili gdje bih bila u mogućnosti naći svoje mjesto. Ovisi o tome i da li to mene zanima. Vidim da me publika nije
zaboravila, ali moje kolege i reditelji pomalo jesu. Vrlo rijetke su ponude, jer su ljudi svjesni toga da je teško i dosta skupo mene dovesti i
razumijem sve to. Ne govorim to sa osjećajem gnjeva i uvrede, nego jednostavno ustanovljavam činjenice.
Nezavisne
