27.02.2006.

Mnogi od nas svaki dan utroše nešto vremena na uljepšavanje. Vježbamo, pazimo pri odabiru odjeće, trudimo se oko frizure i šminke – sve s ciljem da izgledamo bolje. Ali osobe s dismorfičnim tjelesnim poremećajem toliko su opterećene i nezadovoljne svojim izgledom da to na kraju djeluje na njihov privatni i društveni život
I dok se kod nas ovom sindromu ne pridaje previše pažnje, u SAD-u se provode studije i istraživanja pa ga se naziva anoreksijom novog doba. DTP je okarakterisan kao prekomjerna zaokupljenost svojom pojavom i nezadovoljstvo zbog neke od nesavršenosti na tijelu.
Osobe koje pate od dismorfičnog tjelesnog poremećaja smatraju da su ružne, nesavršene, bježe u osamu, pate od nedostatka samopouzdanja, a neke su si čak spremne oduzeti život.
Osobe se trebaju riješiti osjećaja vlastite bezvrijednosti, i izgraditi samopouzdanje i poštivati sebe.
Bilo koji dio tijela može biti uzrok opsesije, ali u ovom se slučaju najčešće radi o ušima, nosu i o veličini i obliku brade i vilice.
Nažalost, još se ne zna šta prouzrokuje ovaj poremećaj, ali pretpostavlja se da na njega utiču biološki, psihološki i sociolkulturalni faktori.
Što se statistika tiče, one se kod nas ne bilježe, ali u modernom svijetu od DTP-a navodno pati jedan do dva posto ljudi, od kojih njih samo četiri posto potraži medicinsku pomoć, bilo da je riječ o lijekovima bilo o psihoterapiji.
'Simptomi dismorfičnog tjelesnog poremećaja variraju, a uglavnom proizlaze iz loše slike o samom sebi'. 'Osim nezadovoljstva svojim tijelom, osobe često misle da su neinteligentne, nesposobne obaviti posao koji se od njih traži, a sve to proizlazi iz niskog samopouzdanja i samopoštovanja'. Uz ovo stanje vežu se sljedeći simptomi:
- nezadovoljstvo određenim dijelovima tijela
- negativan pogled na život (budućnost je crna)
- nekvalitetan san (premalo ili previše sna)
- loša prehrana
- nekvalitetan seksualni život
- depresija
-anksioznost.
Izgled tako postaje jedinim pokretačem, ali i cilj djelovanja osoba koje žive u uvjerenju da će rješavanjem nesavršenosti i njihov život krenuti u boljem smjeru. Zbog toga je posezanje za korektivnim zahvatima njihov najčešći izbor. Ali nezadovoljstvo izgledom ne mora uvijek biti glavni problem, već rezultat emotivnog stanja – depresije ili uplašenosti i zabrinutosti. Zato se preporučuje da osoba prije posezanja za plastičnom operacijom stvari sagleda realno.
'Ti ljudi misle da su plastične operacije jedino rješenje njihovog problema', 'imamo npr. osobe koje su pretrpjele tešku saobraćajnu nesreću, a koja je rezultirala velikim ožiljkom na licu. Tada je podvrgavanje plastičnoj operaciji razumljiv izbor. Ali kod osoba sa DTP-om rješavanje problema prvenstveno se treba tražiti u psihoterapiji. Osobe se trebaju riješiti osjećaja vlastite bezvrijednosti, i izgraditi samopouzdanje i naučiti poštivati sebe.'
Kada se sindrom javlja?
Stručnjaci dijele mišljenje da se DTP javlja u adolescentskoj dobi, ali nezadovoljstvo izgledom je faza koju prolaze svi tinejdžeri. 'Vrlo je bitno u kakvu će osobu taj tinejdžer izrasti, hoće li se izgraditi u osobu čvrstog karaktera, osobu koja zna cijeniti sebe.'

Ko obolijeva od DTP-a?
I dok anoreksiju i bulimiju uglavnom vežemo za nježniji pol, zastupljenost sindroma ružnoće podjednaka je kod žena i muškaraca. Posljednjih nekoliko desetaka godina mediji sve više utiču na kreiranje savršenog tijela, kako među ženama tako i među muškarcima. Da, i grublji pol sve više pada pod uticaj medija koji savršenog muškarca idealizuju kao iznimno mišićavog. Devet godina unatrag ustanovljen je novi oblik poremećaja slike o tijelu, takozvana bigoreksija – osobe, tj. muškarci misle da njihovi mišići nisu dovoljno izgrađeni, bez obzira koliko oni vježbali.
Dakle, prepoznavanje problema od velike je važnosti. Tu u jednu ruku odgovornost pada na leđa roditelja, koji bi u ranjivoj fazi odrastanja svoju djecu trebali naučiti samopoštovanju, jer jednom kada se izrodi problem od njega trpe i porodica, bliski prijatelji, posao, a na nišanu se zna naći i život.