Banja Luka Online - Njihov ili moj Šantić, pitanje je sad?

"Emina je ljubavna pjesma. Političko značenje joj leži kao i vama antifašizam. A ja sam slušao “Marš odavde” od onih koji su rušili pa ponovo vraćali Šantićev spomenik..."

Piše: Veselin Gatalo

Ja, rab božji Veselin Gatalo, po rođenju Srbin i Hercegovac a po opredjeljenju pisac i pjesnik, rođen u vrijeme kad je veća sramota bilo imati nego nemati, valjuškao sam se jednog jutra u mreži svih mreža, surfao na našem dragom Internetu. I izbaci me daska tastature na oštru poetsku hrid zvanu Mišo Marić, nasuka me nesretnika na čovjeka koji priznaje da nije pročitao djelo za koje sam, kaže nezasluženo, dobio nagradu Aleksa Šantić.

Kaže da je nagrađena zbirka Vrijeme mesinganih perli jedina poezija koju sam napisao. Nije, dakle, čitao «Kmezave narednike» (TKD Šahinpašić 2006) niti «Amore al primo binocolo» (Edizione Obliquo, Italija), ali mu ne želim zamjeriti nešto što nije uradio. Znam da neće čitati ni novu zbirku koju upravo pripremam.

Uslijed priče o tome kakav je ko čovjek, spominje i da sam premlad za nagradu. Napominjem da je on, dok je bio puno mlađi od mene, na nejakim dječjim nogama Mostarskih Kiša prenosio slavu NOB-a, bez kucanja ulazio u prostorije Centralnog Komiteta, imao solidan stan, putovao po svijetu i pio i žderao na račun svih nas smrtnika koji smo u pomno odabranim filmovima čeznutljivo gledali leviske i sanjali vjetnamsku jaknu, i vjerovali u folušku o Che Gevari i svjetskoj revoluciji. Nisam Vam rekao, ali ja, za razliku od Vas prije rata (ne sumnjam i sada, u Londonu), živim u napola razvaljenoj i vlažnoj staroj kući mojih tetaka, kući koja više naliči šupi, već osam godina, usred toga «antifašizma» iz koga me od prvoga dana dolaska u tu istu kuću «antifašisti» nastoje otjerati, sa ženom i teško bolesnim djetetom, i za život imam samo ono što naplatim pišući-dakle ne od «antifašizma» koji Vas je stvorio i učinio dobro potkoženim disidentima. Ko bi rekao da sam samo ove godine u Hrvatskoj dobio nagradu za najbolji žanrovski roman, ili nagradu Aleksa Šantić za poeziju, a?

Pita se Mišo Marić i zašto nagradu nisu dobili Mile Stojić, Pero Zubac, Ivan Kordić. Sebe je, skromno, izostavio. Mada mislim da ovo i piše zbog… Ma, ništa.
Ja odgovaram: zato što u žiriju nisu bili on, Alija Kebo i Peđa Matvejević, antifašisti od zanata.

Pero zubac (jedan od nenagrađenih) kaže: Pominju me kao pjesnika koji je zaslužio Nagradu, što prija. Da mi je dodijeli Grad Mostar, radovalo bi me. Ali samo od Srba - ja je nikad ne bih primio.
Ja kažem: Pero, poštujem vašu odluku, jer znam da od Srba ne biste ni dobili nagradu. Jer, nije srpski nacionalizam taj koji Mišo i vi podržavate.
Dalje, Mišo veli: Nakon svih događanja predložio mi je kolega i prijatelj Alija Behram da pripremim rubriku za čitaoce “Bosanske pošte.” Nije mislio samo na Mostarce. Obojica vjerujemo da nema niti jednog koji čita “Poštu” a da nije zapjevao, ili bar rado poslušao “Eminu”. I kojem, u zlovrijeme, pod rodnim prozorima nisu arlaukali: “Marš odavde!”

Ja, rab božji (Srbin, Hercegovac, valjda time i dupli fašista…) kažem: Emina je ljubavna pjesma. Političko značenje joj leži kao i vama antifašizam. A ja sam slušao “Marš odavde” od onih koji su rušili pa ponovo vraćali Šantićev spomenik (kao, ekstremisti HOS-a ga srušili, ma hajde!), i poslije vašeg odlaska u London (onda kad je došao dur guzici), gdje ste i spjevali stih “U Londonu usred mraka/sija zvjezda petokraka…”, valjda u spomen privilegijama i lagodnom životu koji ste imali u SFRJ.

Alija Kebo kaže: “Šantićeve večeri poezije su devalvirane toliko da su od nekadašnje ugledne, prestižne, prepoznatljive jugoslovenske kulturne manifestacije, postale lokalna, gotovo provincijska manifestacija. A to Šantić nije zaslužio – on nije “pjesnik mjesnih zajednica,” nego veliki pjesnički bard čija je vrijednost odavno verifikovana. Začudo, iz ovogodišnje organizacije isključena je i Podružnica pisaca Hercegovačko-neretvanskog kantona koja je, uzgred, ranije bila glavni suorganizator manifestacije!”

Ja velim: Hvala, gospodine Kebo. Bar mi niste rekli kao u vašoj nadahnutoj pjesmi „Majka te kukom po Neretvi tražila“. Oprostite što se, za razliku od Vas i ovih koji povremeno nadođu u moj grad, krećem cijelim Mostarom, ne samo „antifašističkom“ polovinom. Toliko o lokalizmu i zatvaranju. Toliko ste multikulturni da vam se nije dalo živjeti sa „drugima“ i „drugačijima“ pa ste po povratku iz mrske Amerike od Grada dobili i stan pride, da među mrske dušmane na „drugoj strani“ ne morate radolaziti.
Mugdim Karabeg iz slobodarskog Čikaga, piše: “Šantić je poetski plamen bez granica. Sada ga čine majušnim, beznačajnim, uskomostarskim i samo srpskim, što ne odgovara istini. Vratimo Mostaru svemostarskog Šantića i one Večeri koje su uvijek bile kulturna priredba evropskog nivoa na kojim su odzvanjale najtananije melodije lire ljudskih duša, koje su stvarale nove kvalitete trajnih vrijednosti oplemenjujući Mostar, ugrađujući svaki put po jednu novu ciglu u rastuće zdanje onog što se podrazumijevalo kad se pomene Grad. A time, istovremeno, uzdižući i duhovnost čovjeka u cjelini, ma gdje bio i živjeo, ma koje nacije, vjere i rase bio.”

Ja kažem: Aferim Mugda, što je srpskiji, to je beznačajniji, jelde? Ma, u pravu ste Mugdime, i ne treba davati nagrade pripadnicima agresorskog naroda, niti dozvoliti da ih takvi daju.

Mišo kaže još: Prošle godine Večeri su reducirane za pohod učesnika na Aleksin grob i buket ruža. A “Ostajte ovdje” poeta-učesnik komentarisao: “Ma, pusti Šantića, lako mu je bilo pune guzice srat‘. Ćaća trgovac, putuje se, štemalo se šta se stigne...” (Aleksa je umro kao podstanar kod sestre Perse, a od svih ovozemaljskih dobara ostavio samo literarna, P. A.) (naime, potrošio je sve na piće i kurve – op.a) Autoru prijedloga za redukciju buketa ruža i malopređašnjeg citata V. Gatalu - uručena je Šantićeva nagrada. Prihvatio ju je kao “izuzetno značajno priznanje” i dodao: “Volio bih da je živ moj djed Nikola. On je još kao dječak nosio krst na Šantićevoj sahrani... Ja nisam čak ni patriot (ovo je, čini se, bilo bolno. BH patriotizam je-znate... duga je to priča). Rekao sam sebi da ću ubuduće odbiti nagrade koje sa sobom ne nose novac. I slagao sebe. Hajde, nije prvi put...” (a ni zadnji, dodao bih ja. Zakleo sam se u vojsci da ću umrijeti za Jugu, kao i oni, pa eto, nisam).
Gornji citat izvađen iz vremena pošto sam (po ovom tekstu vidim, zasluženo) dobio nagradu.

Mišo dalje veli: Djelo nagrađenog pjesnika, osim navedene proze i poziva za podizanje spomenika Brus Liju, nisam čitao, nemam pravo suditi (to se da naslutiti). Ali sam pročitao nedjelo Gradske uprave, Prosvjete i žirija. (maločas spomenuo samo neke Srbe-op.a.) Prema kojem ne bi čudilo da dogodine manifestaciju pokrste u Šantićeve večeri i Budakove dane (ovo mi baš i nije najjasnije pa neću kometirati). Mostarski bedaci već su častili Milu Budaka, mizernog literatu a marljivog doglavnika NDH, s pola Ulice Šantićeva imena. Valjda za antologijski stih: “Srbe na vrbe! ” Stiče se ozbiljan dojam da se neko tamokarce (fin izraz iz Mišinog kraja, podalje od Mostara), s proštenjem, zajebava (što ti je pjesnik, a? Svaka mu je za lektire) i s Aleksom, i s Večerima, i s Nagradom, i s poezijom, i 105.godišnjom Prosvjetom, i sa živim i mrtvim Mostarcima (valjda to uključuje i mog pokojnog đeda Nikolu), i onih nesretnih 20 hiljada bh. Muslimana kojim je pred odlazak u muhadžerluk 1896. zavapio: “Ostajte ovdje!” (ne znam ljude, a ne zna ih ni on, a ne vjerujem ni da se vapilo-nije se ljudima dalo pod krst i križ), i sa članovima srpskih Gusala i hrvatskog Hrvoja koji su ga februara 1924. ponijeli s odra, i sa Nikolom koji mu je nosio krst (nije fino kad mi se pokojnog djeda neko takav sjeti. Možda je moj Nidžo trebao i dovu izučit, da bude “multikulturan”? Nije jadan znao šta će njega i Aleksu snaći), i s mujezinom koji je pjesniku Mostara, dok je posmrtna povorka prolazila pored cerničke džamije, proučio oproštajnu molitvu (ako ja ikad umrem, nemojte to raditi, mujezini dragi. Neću pogotovo da mi na grob dođe Emir Hadžihafizbegović i tunjavo kamže : „Vozdra, paša moj...)).

Dalje veli: A ako me pitate ima li nade nabolje, odgovor je: ima. Neki budući, stosrci Mostar nalik sebi ljubiće i slaviti svog Pjesnika sa istim dostojanstvom, ponosom i ljubavlju s kojim je Pjesnik ljubio i proslavio svoj Grad.

Aleksa Šantić je bio veliki čovjek. i dobar pjesnik. Zato i nisam odbio nagradu, makar bila i bez para. Pogotovo jer su je dobili Davičo i Dizdar. Bio je Aleksa i žestok kurvar, hektolitre je alkohola u sebe sasuo za života. Ona mu je stvar i glave došla. Ipak, nije se ženio pa tako svojim načinom života unesrećio ženu i djecu kao rahmetli Mak Dizdar, pa ga zato još više cijenim. Samo, pjevao je o ljubavi, ne o svojoj i Emininoj naciji. Kad je spjevao „ostajte ovdje“, nije mu bilo žao muslimana, nego sugrađana. Nacionalizam je davati nacionalni prizvuk onome što je pjesnik pisao, makar se taj nacionalizam zvao multinacionalnim (a znamo da nije).

Nije meni svojstveno odgovarati ovakvim tipovima, znam. Ne osuđujte me zbog toga. Ne brinite, naći ćete razlog, nisam bogzna kakav čovjek, sav sam od mana. Ne pišem ja ovo zbog polomljenih rebara i razbijenog nosa iz koga mi je iskapao sav patriotizam, u vremenu kad je bolje bilo biti pseće nacije nego moje i Aleksine. Ali, spomenuo je moga djeda Nikolu Vasiljevića, pokoj mu lijepoj duši Nikad ga poganija usta nisu spomenula. To me natjera da se latim daske dugmare.

Pokoj ti duši, dragi đede. Pusti ovoga nesoja i mrču poganog, ne zna šta priča. Njegov mu se nacionalizam učinio nepopularnim i neisplativim, pa se drži tuđeg. Samo ti spavaj, neka ti je laka ova čemerna zemlja koja ni mrtve na miru ne ostavlja i po stoput im svaku kost prevrne da bi sebi digli numeru; ne bi li koju paru, baš ko Marko kap iz suhe drenovine, nekako iscijedili.

Povezane vijesti: