06.02.2006.

Vremenom prepoznat kao kum rege muzike, na danjašnji dan prije tačno 61 godinu rođen je Robert Nesta Marley - Bob Marley.
Inspiracija mnogima, pokojni Marley ostavio je iza sebe nezaboravan trag u ovom pravcu muzike, te u muzici uopšte.

Nakon rođenja, njegov otac ih je napustio, iako je financijski nastavio uzdržavati porodicu te se povremeno vraćao da posjeti sina. Bilo je to sredinom '50-ih, kada je naći posao na Jamajci bilo vrlo teško, pa su Bob i njegova majka napustili svoj dom u St. Ann i uputili se u Trenchtown (Zapadni Kingston) kako bi pronašli sreću u velikom gradu.

U velikom gradu Bob je bio više izložen muzici koju je volio, a koja je uključivala Fats Domina i Ray Charlesa. Bob i Nevill Livingstone - Bunny zajedno su pohađali časove muzike koje je držao poznati jamajkanski pjevač Joe Higgs. Tamo su upoznali Peter Macintosha i postali dobri prijatelji. U međuvremenu se jamajkanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba.

Muzika je većini mladih s Jamajke bila jedina mogućnost za bijeg iz surove realnosti. Jedan od tih mladih ljudi bio je i Jimmy Cliff koji je sa svojih 14 godina već imao snimljena dva hita. Nakon što je upoznao Boba, Jimmy ga je upoznao s Leslie Kong, lokalnom muzičkom producenticom. Bobov talenat došao je do punog sjaja i počeo je snimati u studiju svoj prvi singl "Judge Not". Ipak niti "Judge Not" niti singl iz 1962., "One More Cup Of Coffee", nisu prošli pozitivno kod publike.

Slijedeće godine Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja formirali su The Wailing Wailers. Početak nije baš bio sjajan, jer su nakon nekoliko studijskih proba dva člana, Cherry i Junior Braithwait, napustili bend. Uprkos tome, bend je nastavio s radom i bio je predstavljen Clemet Doddu, producentu Coxsone izdavačke kompanije. U toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu "Simmer Down", koja je postigla priličan uspjeh na Jamajci.
Njihova publika se povećavala iz dana u dan i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone etiketu, koje su uključivale "It Hurts To Be Alone" i "Rule The Roadie". Bob je uskoro preuzeo ulogu vođe benda i tekstopisca.

Život Boba Marleyja postao je vedriji kada se 10. februara 1966. oženio za Ritu Anderson. Slijedećeg dana, nakon vjenčanja, Bob je otišao u SAD posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Nakon Marleyjeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od Skaa u Rock Steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone etikete za Ska bendom. Zbog toga su novi Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers.
Umjesto da traže novu izdavačku etiketu, The Wailers su odlučili osnovati vlastitu koju su nazvali Wail 'N' Soul. Taj se događaj poklopio s rođenjem Marleyeva prvog sina Cedalla. Nekoliko singlova, kao što su "Bend Down Low" i "Mellow Mood" izdali su za svoju etiketu prije nego se ugasila te iste godine. Propadanje njihove vlastite etikete imalo je snažan učinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari put tek kada su upoznali Lee Perryja. Uz pomoć Perrya, The Wailers su stvorili sjajne pjesme kao što su "Duppy Conquerer", "Soul Rebel", "400 Years" i "Small Axe".

1970. godine The Wailersi su se proširili za dva člana - Aston Barreta i njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilično popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova im je popularnost omogućila da osnuju drugu, uspješniju etiketu, koju su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Marleyja. Upoznavši Johnny Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je snimio "Reggae On Broadway", kojeg je izdala etiketa CBS. Nakon toga je ostatak The Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla, ali su ubrzo shvatili da su ostali bez finansijskih sredstava. Bez ikakvih drugih preostalih mogućnosti, Bob je otišao vlasniku etikete Island Records, Chris Blackwellu, nadajući se mogućem ugovoru. Blackwell je već bio čuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuća funti kako bi se mogli vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island etiketu. Ovo je bio vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup najboljim uslovima snimanja.

Album koji su izdali zvao se "Catch A Fire", kritičari su ga vrlo dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. The Wailersi su, zajedno s Higgsom, otputovali u SAD gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17 koncerata, u to vrijeme, najpoznatije američke crnačke grupe Sly And The Family Stone, ali su otpušteni nakon četiri nastupa jer su postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je skandirala "Wail-ers" još dugo nakon što bi Sly And The Family Stone počeli sa svojim koncertom. Također su nekoliko puta svirali i prije Bruce Springsteena.

Popularnost The Wailersa u Južnoj Americi još više je porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme "I Shot The Sheriff", koji je postao broj jedan na američkoj listi singlova.

1975. izašao je treći album The Wailersa, "Natty Dread", na kojem se nalaze iznimne pjesme kao "Talking Blues", "No Woman No Cry" i "Revolution". Loša je stvar bilo to što je dvije trećine orginalne postave The Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se posvetili solo karijeri. To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena sastava, ovoga puta u Bob Marley And The Wailers. Odlazak dva člana benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley, Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog ljeta bend je počeo novu turneju po Europi.

Dva koncerta održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija "No Woman No Cry", koja je postala svjetski hit.

Poslijednji put kada su The Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilo je na koncertu Stevie Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe.

Bob Marley And The Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma "Rasta Man Vibration" 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u Sjedinjenim državama, a časopis Rolling Stone ih je imenovao grupom godine. Na albumu se nalazi snažna pjesma "War" čiji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie. Bob Marley je odlučio održati besplatan koncert u Parku narodnih heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976.

Ideja koju je koncert podupirao bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu Trenchtowna u to vrijeme. Tragedija se dogodila dva dana prije samog koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyjevih i pucala na Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Na sreću nitko nije stradao. Uprkos ovome, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i održao nezaboravan koncert pod imenom "Smile Jamaica", dva dana kasnije.

Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su 1977. snimili album "Exodus", vjerojatno njihov najbolji album. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, između ostalog u Njemačkoj i Engleskoj. Također je bio jedan od najboljih albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko nastupa u londonškom Rainbow Theatre. Bobu je kasnije dobio rak. Bilo je vjerovatno da bi se širenje raka moglo spriječiti tako što bi mu se amputirao nožni palac, ali je on to odbio zbog njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak "Exodus" turneje je otkazan.

Ipak, bolest nije spriječila Boba Marleyja da nastavi sa snimanjem glazbe, pa je 1978. izdan album "Kaya", koji je imao puno zreliji zvuk nego prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme bile posvećene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime, vjerovali da će ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu). U travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao "One Love" mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael Manley te vođa opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i čak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir u trećem svijetu, koju su mu dodijelile Ujedinjene Nacije. Posjetio je prvi put Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu započeo rad na pjesmi "Zimbabwe". Za to je vrijeme bend je izdao drugi live album "Babylon By Bus", koji je snimljen u Parizu. Album koji ga je slijedio bio je "Survival" 1978. Na cijelom je albumu očita prisutnost motiva preživljavanja crnaca.

Robert Bob Nesta Marley, najveća ikona reggae muzike, ujedno je prvi izvođač s Jamajke koji je postigao svjetsku slavu, predstavljajući muziku svoje zemlje i naroda u svakom kutku svijeta. Iako nije postigao velik uspjeh u SAD-u, po čemu većina muzičara i danas mjeri svoje karijera, Marley je uspio duboko promijeniti muzičko i kulturno okružje svog vremena te svojom muzikom, tekstovima i porukama dobiti nezaobilazno mjesto u istoriji.

Svoj specifičan simbolizam crpio je iz rastafarijanizma - vjere koja je etipskog cara Haile Selassieja I. doživljavala kao živog boga koji će crnce vratiti u njihovu domovinu - Afriku. U Marleyjevim pjesmama pomješani su religijski misticizam i pozivi za političkim osvješćivanjem i vaskrsnućem, a njegovu himnu mira "One love" turistička zajednica Jamajke usvojila je kao zaštitnu pjesmu.

Zbog nastojanja da primiri zaraćene jamajčke političke frakcije, dobio je Mirovnu nagradu Ujedinjenih nacija, a sam Marley bi vjerojatno bio najponosniji što se njegov san o ujedinjenoj Africi u novije vrijeme, vrlo sitnim koracima, približava stvarnosti. Upravo je Etiopija središte ideje o Afričkoj uniji, svojevrsnoj kopiji Europske unije.

Sedamdesete su se sada već bližile kraju, a Bob Marley And The Wailers bili su jedan od najpopularnijih bendova. 1980. prvi su puta nastupali u Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da gostuje na ceremoniji u čast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveća čast u životu.

Bob Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album "Uprising". Sve se činilo blistavim - bend je planirao američku turneju sa Stevie Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju. Turneja je počela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio.

Slijedećeg jutra, 21. rujna, trčeći kroz Central Park, Bob se srušio i prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su mu predviđali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se turneja otkaže no Bob je želio nastaviti. Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio previše bolestan da nastavi, pa je turneja napokon otkazana. To je bio njegov poslijednji nastup. Liječenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo.

Prevezen je u bolnicu u Miamiju gdje je kršten Berhane Selassie u etijopskoj pravoslavnoj crkvi, 4. januara. U posljednjem pokušaju da spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom liječenju u Njemačkoj. Za vrijeme boravka u Njemačkoj proslavio je svoj 36. i posljednji rođendan. Liječenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod kuće, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku. Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiju.

Tisuće ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, između ostalih predsjednik Jamajke te vođa opozicije. Bob Marley nalazi se danas u mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodjeljen mu je orden Jamajke za njegove zasluge. Kako je Marley oduvijek Afriku smatrao svojom duhovnom domovinom, još je za života želio da ga se ondje i pokopa. Početkom godine, njegova udovica Rita, unuka etiopskog cara, najavila je da će se njegovoj želji napokon i udovoljiti. Poslije je pak to opovrgnula, kazavši da obitelj nikad nije planirala ekshumirati Marleyjeve posmrtne ostatke.

Bez obzira na to hoće li se tijelo Boba Marleyja, pokopanog s njegovom elektičnom gitarom Gibson i Biblijom, preseliti u Etiopiju ili ne, a pri čemu će posljednju riječ svakako imati Rita Marley, dvojba o počivalištu reggae božanstva uspjela je ono što nije mnogima prije nje - ujediniti Afriku
Bob Marley znao je svoju sudbinu - kao vizionar, predvidio je i ovo, a njegove će riječi ostati zauvijek besmrtne u pjesmama u kojima je napisao.

Dijelovi teksta preuzeti sa: http://marley.blog.hr/